Fabrizio četvrtkom

Mjesecima, možda i godinu cijelu, gledam kako taj jedan lik, na istom mjestu, i u otprilike isto vrijeme, svaki četvrtak “dejta”. Kao da mu je to dio tjednog rasporeda koji mu je razrednica izrecitirala na početku školske godine, nešto što uvrsti prije iznošenja smeća a poslije punjenja perilice. Četvrtkom se ne pita “hoću li”, nego “s kim”.

On uvijek dođe ranije. Uvijek. Stane na isti kantun, kao spomenik kasnom kapitalizmu i ranom očaju. Ruke u džepovima, zalizana crna kosa u stilu Fabrizija Corone s AliExpressa, roza majica s krokodilom i zlatni lanac oko vrata. Netko mu je očito rekao da žene vole kad muškarac izgleda kao da ide na krštenje i u švaleraj u istom danu. Ne djeluje nervozno, ali ključ od Audija vrti po rukama tako predano da bi ga sama Moira Orfei mogla uzeti za glavnog žonglera. To drkanje po ključu je njegov love language - "Doša' san pješke, ali mora ona znat da iman auto."

Par minuta kasnije, stiže i Ona. Zapravo, stiže ona verzija Nje koju sam već vidjela. Visoka, vitka, s opipljivom nadom i sjajem u očima - rekla bih da je upravo pročitala zadnju stranicu knjige koja obećava da se Svemir složi čim prestaneš "emitirati manjak". 

Sve su nekako slične, kao da ih je aplikacija izbacila iz istog kalupa: "Žena, 40+, voli putovanja, vino, šetnje, i iskrenost." Iskrenost obavezno. Iskrenost je njihov gluten-free.

Neke nose haljinu koja govori: "Još uvijek sam tu." Neke nose traperice jer: "Nećemo se pretvarat da ovo nije intervju." Jedna je imala ten na kojem se jasno vidi "45-minutna skincare rutina", druga osmijeh koji ti kaže "imam prošlost, ali sam je pospremila u podrum, ključ je negdje …". Sve one, međutim, dođu s istim sjajem - onim sjajem koji se pojavljuje kad osoba još uvijek vjeruje kako se može dogoditi nešto lijepo, unatoč svim dokazima da je svijet zapravo veliki call centar u kojem nitko ne zna što radi, ali svi traže "samo još dvije minute Vašeg vremena".

A On? On se smiješi osmijehom uvježbanim pred ogledalom. Dovoljno toplim da izgleda zainteresirano, dovoljno rezerviranim da ne ispadne očajan. Jer oduševljenje je ranjivost, a ranjivost je nešto što svi traže dok ne vide kako izgleda uživo pa se useru.

Uvijek krenu isto, istim smjerom, prema istom kafiću gdje stolovi imaju više iskustva s ljudskim razočaranjem nego većina psihologa. A ja ih špijam četvrtak za četvrtkom, kao da gledam sapunicu koja nikad nema finale. Samo nove epizode i stalnu prijetnju da će biti ukinuta ili trajati vječno. Najgori scenarij.

Jer dejtanje nakon četrdesete nije dejtanje. To je rebranding. To je selekcija kandidata za poziciju "partner" uz benefite koji su s godinama postali sve čudniji. U dvadesetima biraš po kemiji. U tridesetima po potencijalu. Nakon četrdesete biraš po tome ima li netko emocionalnu dostupnost, dobre zube i uredan kreditni rejting. I naravno: je li mu bivša još uvijek "najbolja prijateljica". Ako jest - bježi! Ne zato šta ljudi ne mogu biti prijatelji s bivšima ili suprotnim spolom, već zato šta ti više nemaš energije glumit da si cool dok ti netko objašnjava kako je njihov bivši "super osoba, samo nisu kliknuli". Nisu kliknuli ne, ali se i dalje svako malo syncaju.

S godinama skupimo i prtljagu. Samo što prtljaga više nije ni carry-on ni slatka. Nije to mali ruksak s naljepnicom "Poreč 1996". To je kofer od 23 kile i još torba "za svaki slučaj". U koferu: bivši brak, dvije ozbiljne veze i jedan "situationship" koji se nikad nije službeno dogodio, ali ti je razvalio dušu k'o građanski rat. U ručnoj prtljazi: anksioznost, strah od samoće, i jedna aplikacija koja te podsjeća da ne zaboraviš obnoviti pretplatu. Pa se ti opusti i prepusti!

"Ma samo se upoznajemo."

Naravno. Kao kad kažeš "Ma samo ću baciti oko!" a iz dućana izađeš s kutnom garniturom na rate i robotskim usisavačem koji te tiho osuđuje dok ležiš na kauču.

Fascinira me taj četvrtkovni lik jer je on, bez da išta kaže, savršena slika muškog dejtanja. On je konzistentan. On se pojavi. On ima ritual: kantun i žena koja izgleda kao da je još uvijek spremna vjerovati u priču. 

On je možda romantik. Možda je predator. Možda je samo čovjek koji se boji praznog stana petkom navečer, pa si organizira četvrtak kao međukorak prema tome da ne poludi. Jer nakon četrdesete više ne tražiš nekoga "da te upotpuni". To su gluposti za Pinterest. "Upotpunjava" te silno moranje, kredit kojeg moraš otplatiti do kraja, obaveze, činjenica da kuhaš ručak u 11 navečer za sutra, i roditeljski koji znaš da će trajati pola sata predugo jer helikopter-mama malog Luke ima još jedno pitanje. 

Zapravo tražiš nekoga tko neće pogoršati tvoj mir. Nekoga tko ti neće izgristi živce kao da su kokice uz film. Nekoga tko zna kad treba šutit. Nekoga tko zna reć “oprosti” bez da doda “ali”. Nekoga tko ima svoj život, ali se zna uklopit u tvoj bez da to izgleda kao invazija na Venezuelu.

I naravno, svi traže "normalno". A normalno je valjda neko mitsko biće. Nešto kao jednorog. Svi pričaju o njemu, nitko ga nije vidio, a ako ga i vidiš, ili si popila dvije votke previše ili ti se učinilo jer realno više ni ne vidiš dobro. To je vjerojatno samo neki frajer u krizi srednjih godina na električnom romobilu.

Žene koje dolaze njemu četvrtkom … njih mi je istovremeno i najviše žao i nekako su mi drage. Jer taj sjaj u očima nije glupost - to je hrabrost. To je odluka da se opet izložiš nečemu šta te može poniziti. To je kao da opet sjedneš na bicikl nakon što si se zadnji put spizdila tako dobro da si tri mjeseca jela juhu na slamku.

Dolaze s tihom molitvom:
"Molim te, samo da nije kreten.
Samo da nije pasivno-agresivan.
Samo da ne pošalje dick-pick za laku noć.
Samo da ne priča o kriptu ili svojoj majci.
Samo da ne kaže da ne voli dramu, a drama mu je hobi."

I onda sjednu. Naruče piće. Krene standardni repertoar pitanja (koje kao da je postavljao Dean iz Potjere) na temu: "Koliko trauma mogu spomenuti prije nego zbriše?"

Čime se baviš?
Jesi bio u braku?
Imaš djecu?
Šta si u horoskopu?
Gdje živiš?
S kim živiš?
Kuk. Tvoj?
Što tražiš?
Jesi ljubomoran?
Pas ili mačka?

Je li ti terapija pomogla ili si samo naučio govoriti "postavljam granice" dok radiš iste pysdarye?

I za prelazak zadnjeg praga: imaš li vremena?

Jer nakon četrdesete, vrijeme je valuta. Tko ima vremena, taj je ili jako organiziran ili jako usamljen. Treća opcija je da laže.

Zato taj Fabrizio djeluje tako sigurno. On ima termin. On je, na neki način, već pobijedio. Jer u ovom "sportu" najveći protivnik nije konkurencija. Nije ni izgled. Nije ni novac. Najveći protivnik je umor.

Umor od dopisivanja. Umor od prvih dejtova. Umor od toga da iznova pričaš tko si, što si, i zašto si sam. Umor od skidanja (stvarnog i metaforičkog) pred novim lovcem. Umor od toga da se emocionalno otvaraš kao konzerva koju nitko možda neće ni pojesti.

I zato ga gledam četvrtkom i mislim: možda je on genijalac. Možda je samo očajan. A najvjerojatnije je oboje, jer ljudi rijetko imaju jednu čistu motivaciju. Mi smo mješavina hrabrosti i straha, plus malo ega i puno navika.

Prošli sam ga tjedan opet vidjela. I opet je vrtio ključ. Opet je došla jedna visoka, vitka, sa sjajem u očima. Opet su otišli istim putem.

A ja sam ostala na svom mjestu, promatračica tuđih pokušaja, i shvatila nešto što mi se nije svidjelo: možda taj lik nije problem. Možda smo problem svi mi, jer očekujemo da će nam netko doći i popraviti ono što nismo uspjeli popraviti sami. Pa se onda čudimo kad dobijemo nekoga tko također traži popravak (ili samo zamjenu ulja).

Ali nema veze. Četvrtak dolazi svaki tjedan. Nada se pojavljuje tvrdoglavo kao korov kroz beton.

I tako, u toj maloj, smiješnoj matineji četvrtkom, Fabrizio nastavlja tražiti ljubav. Ili barem nekoga tko će se praviti da mu se sviđa njegov krokodil dok piju nešto "lagano" i pričaju o tome kako su oboje "samo normalni".

Normalni. Haujesnou.