Haljine

Svaki od njih imao je svoju haljinu. Haljinu koju bi kupila ili namijenila isključivo za njega, i onda bi ju zauvijek podsjećala na njenu vlastitu glupost. Nekad su to bili skupi komadi, mekane i svilene haljine koje su podsjećale na ljubav. Nekad su bili jeftini dronjci s placa, uvijek sexy, uvijek mini haljina s dekolteom da lik vidi kako ima jebeno dobre sise.

I uvijek ista laž koju si je prodavala: "Ovo je za mene." 

Naravno da nije! Bila je za njegov pogled, za njegov komentar, za njegov "wow", za onaj trenutak kad se na sekundu osjeti kao da vrijedi više jer je neko muško to potvrdilo. I onda joj je trebalo bar tri dana da se prisjeti kako je i prije tog "wow" bila ista osoba, samo manje razočarana.

Haljine su joj bile kao oznake na karti. Negdje se zadržala predugo. Drugdje ignorirala crvenu zastavicu jer je imao lijep osmijeh. Na previše mjesta se pretvarala da joj ne smeta što ju tretira kao opciju, jer je, eto, barem bio "zanimljiv". Zanimljiv kao osip, ali dobro.

S vremenom je shvatila da nije kupovala haljine zbog muškaraca. Kupovala ih je zbog priče za koju je strašno htjela da se dogodi. Haljina je bila rekvizit. Kao da, ako odjene pravu stvar, scena će se sama odigrati kako treba: on će ju vidjeti, odabrati, zadržati, promijeniti se, postati bolji, prestati biti emocionalni invalid, prestati se bojati bliskosti - k'o da je to gripa, a ne ljudska potreba.

A ona? Ona će biti "cool cura". Ona koja ne traži previše. Ona koja se ne ljuti. Ona koja sve kuži i ništa ne zamjera. Ona koja nikad ne kaže: "Ovo mi smeta." Jer, ako kažeš da ti nešto smeta, netko bi mogao shvatiti da imaš standarde. A standardi su, očito, najveći neprijatelj modernog dejtanja.

Smiješno je kako je znala biti pametna u svim drugim dijelovima života. U poslu je sranje mogla nanjušiti na kilometar. U prijateljstvima nije trpjela gluposti. Svojima doma je znala reći "ne" bez dramatičnih ispada. Ali u ljubavi, u toj njenoj privatnoj areni, postajala je ona verzija sebe koja misli da se ljubav dokazuje žrtvom.

I tako su haljine ostajale. U ormaru, kao mala groblja složenih uspomena. Arhiva mirisa parfema na koji joj se sad diže želudac. Zbirka crvenih ruževa koji su previše puta završili razmazani po rubu čaše, dok je slušala lika kako joj objašnjava zašto "nije spreman" i zašto "ne želi etiketirati", ali svejedno želi spavati kod nje i jesti njen jogurt i pričati o svojim traumama kao da je ona njegov psihoterapeut s uključenim seksom.

Svaka haljina je imala svoju laž.

Ona plava svilena: "S tobom je sve nekako lako."

Ona crna s dubokim dekolteom: "Ne znam što mi je, ali s tobom je drugačije."

Ona bijela, jeftina, tanka: "Nisam tip za veze, ali ti si super."

Super. To je valjda najgora riječ kojom te netko koga dejtaš može opisati. Super je opis za sendvič. Za parking. Za seriju koju gledaš dok jedeš pizzu šta ti ju je Ati donio preko Glova. Super nije ono što želiš čuti kad ti srce radi prekovremeno a mozak overthink-a.

Najgore od svega - ona je te haljine nastavila nositi i nakon njih. Kao da pokušava prevariti materijal, da se sjećanje ne probudi. Kao da je problem u kroju, a ne u tome što je opet izabrala isti tip čovjeka: emocionalno nedostupnog, šarmantnog na početku, misterioznog na krivi način, stručnjaka za "vidjet ćemo" i "dogovorit ćemo se".

Nosila ih je na tuđe rođendane, na vjenčanja, na poslovne evente, na subotnje kave. I svaki put bi, negdje između "šta ima?” i “e, može još jedna runda?”, osjetila mali ubod. Sjećanje bi došlo bez najave, kao reklama koja prekine program baš kad postane zanimljivo. I onda bi se smijala malo glasnije nego šta treba. Popila malo brže nego šta treba. Flertala malo gluplje nego šta treba. Sve samo da pobjegne od onog dijela sebe koji zna istinu: nije se sramila haljina - sramila se one verzije sebe koja je u njima pokušavala zaslužiti ljubav.

I onda, u jednom random trenutku, dogodilo se nešto skroz banalno. Nije doživjela prosvjetljenje, nije meditirala tri sata na vrhu planine, nije pročitala knjigu za samopomoć koja joj je promijenila život. Samo je stajala pred ormarom, s ručnikom na glavi, i gledala te komade tkanine kao da su joj postali tuđi.

I pomislila: "Čekaj. Zašto ja čuvam ovo? Zašto čuvam haljinu koja me podsjeća na čovjeka koji me držao na pola? Zašto čuvam suknju koja me podsjeća na to kako sam se smanjivala, da bi on mislio da sam "nekomplicirana"? Zašto čuvam svilu koja me podsjeća na lažnu nježnost? Zašto čuvam bilo šta što me vraća u vrijeme kad sam mislila da je dovoljno dobivati mrvice?"

Zašto!? Zato što je, potajno, gajila nadu i čuvala mogućnost! Da se on možda ipak vrati. Da možda ipak shvati. Da možda ipak kaže: "Bio sam glup." Da možda ipak postane čovjek kakvom se nadala.

Nije. I neće.

Problem je što se taj čovjek nikad nije rodio. Bio je njen projekt. Njena fantazija. Manifestacija. Njen privatni rom-com u kojem on napokon sazrije, napokon ju izabere, napokon ju vidi. Samo, ona nije više imala volje biti producentica filma koji se nikad neće snimiti.

Počela je čistiti ormar kao da čisti vlastitu povijest. Ne dramatično, nego mirno. Jednu po jednu haljinu uzela bi u ruke i pitala se: "Jesam li ja sretna u ovome?" Ne "izgledam li dobro", ne "hoće li me netko poželjeti", nego stvarno: "jesam li ja sretna?"

Neke je zadržala. Ne zbog njih, nego zbog sebe. Jer je u njima plesala s prijateljicama, jer je u njima dobila povišicu, jer je u njima prešla grad u tri ujutro i smijala se kao budala. Te haljine nisu pripadale njenim propalim pokušajima - pričale su o njoj kad je bila živa.

Neke je poklonila. Neke Vintedala. Neke bacila. Jednu je, ipak, ostavila na dnu vreće i držala ju tamo još previše vremena. Jer neke stvari ne puštaš odjednom. Ponekad se opraštaš na rate.

Dok je to radila, shvatila je nešto što joj je trebalo biti očito: u njenom životu nije bio problem broj muškaraca. Bio je problem što je sebi bila manja nego što zaslužuje.

Iako, i dalje ponekad kupi haljinu iz čistog inata. I dalje voli kad joj netko kaže da izgleda dobro. I dalje joj se dogodi da ju povuče stari obrazac pa želi biti "ona koja spašava", "ona koja razumije", "ona koja čeka", "ona koja šuti".

Ali sad ima i novu naviku - kad joj se netko svidi, ne pita se više: "Kako da ga dobijem?"

već "Kako se ja osjećam uz njega? Osjećam li se mirno ili u konstantnoj neizvjesnosti? Osjećam li se viđeno ili stalno dokazujem da vrijedim? Osjećam li se slobodno ili stalno biram riječi da ne ispadnem "previše"? Osjećam li leptiriće ili Neopetroid napokon djeluje?"

I najvažnije: "Bih li kupila haljinu zbog njega ili zbog sebe?" Jer razlika je ogromna - jedna haljina te nosi, druga te guši.

Danas ima tu jednu haljinu koja nema ime tamo nekog lika. Ima njeno. Kupila ju je jer joj se svidjela na prvu. Jer joj je sjela na tijelo kao da je krojena za nju. Jer je u njoj mogla disati. I kad je obuče, ne misli "hoće li me netko htjeti". Misli: "Evo me!"

A to je najsexy stvar koju žena može ikada obući.