Mafija i zaruke

Petak. Dan u tjednu kad svi žure doma kao da je u podrumu poplava, a ne vikend ispred nas. Stela je htjela samo jednu stvar: ugasiti mobitel, uvuć se se pod dekicu, jesti junk food i voditi smislen razgovor isključivo sa svojim mačkom, jedinim mužjakom u životu koji se ne boji obaveze. Toliko joj se žurilo da je u jednom trenutku, umjesto da ubaci u prvu, ubacila u rikverc i poljubila prednji dio tuđeg auta.

Na parkingu shopping centra, okružena ludilom utorka u petak popodne, plakala je kao da joj je upravo otkazan Diners na rate. U autu koji je sad blago zgnječen stajao je on – lik u radnom odijelu, s mrljama od nekakve masne tamnoplave boje. Nije bio prljav, bio je samo zanimljivo upitan. Izašao je mirno, nasmiješio se i pokucao joj na prozor kao da dolazi isporučiti paket, a ne procijeniti štetu. Razmijenili su podatke za osiguranje. Šteta je bila minimalna, ali oba auta službena, jer - naravno da jesu.

Javio joj se u ponedjeljak. U dvije-tri poruke riješili su sudar, u četvrtoj su se već smijali. Pozvao ju je na kavu. Otišla je. Onda opet. I opet. Bio je kapetan na koćarici, elokventan i simpatičan. Nije bio njen tip muškarca ali je imao ono nešto – onaj šarm koji se ne kupuje na sniženju u Elipsu, a što je očito bio znak da je vrijeme za evoluciju. Slušao ju je. Smijao se njezinim šalama. Imao je onu rijetku sposobnost da ne govori samo da bi čuo vlastiti glas.

Kava se pretvorila u redovan seks. Redovan seks u prespavavanja vikendom. Vikendi u lijene doručke na terasi. Nisu izlazili, nisu se miješali s drugima, kao da je svijet nepotreban dodatak njihovom malom balonu. On je obećavao vikend u kućicama na stablu na Plitvicama, vožnju barkom do otoka čim stane jugo. Ona je bila mirna. Dugo je bila sama i nije joj falilo ništa. Putovala je kad god je mogla. Sad joj je bilo draže s njim dijeliti bocu vina i smrznute lasagne iz Lidla. Bio je to svojevrsni kompromis između neovisne žene i zaljubljene budale.

Dodali su se na svim društvenim mrežama što je moderni ekvivalent upoznavanja roditelja. Ako je javno, onda je stvarno. Nakon pola godine sve je izgledalo legitimno. Stabilno. Gotovo dosadno, a dosadno je podcijenjena forma sreće. Nije marila što je prošla i zima i proljeće, a oni su vidjeli samo dječje igralište ispod njene terase, i nisu ni prismrdili Plitvicama ili Lošinju. Živjela je za nedjeljne ručkove koje su si spremali sami na njenom rešou. Mačak doduše nije bio oduševljen Rajkovom vikend-prisutnošću ili činjenicom da je uporno zatvarao vrata njene sobe.

A onda je došla Italija.

On: "Sutra isplovljavamo za Italiju. Javim ti se kad se vratim"
Ona: "Dobro. Nećeš mi se javit iz Italije?"
On: "Jesi bila kada u Italiji?"
U njoj se sve stislo, pa laže kroz zube:  "Nisam."
On, uz uzdah olakšanja: "Nema ti tamo baš signala, a i skup je roaming."
Ona, već na rubu suza: "Nisam znala."
On, diže se sa kauča kao da bježi: "Da. Italija je puna mafije."
Ona: "Razumijem. Vraćaš se morem ili kopnom?"
On: "Vozimo se natrag doma. Ide nas par, pa je tako jeftinije."
Ona, tražeći iskricu nade da intuicija pysdy bezveze: "Nazoveš me s granice?"
On, odvraća pogled da mu ona ne vidi u dušu: "Ma neću paliti telefon do Rijeke, za svaki slučaj."
"Razumijem." - tiho izusti Stela.

Ako postoji olimpijska disciplina u ignoriranju vlastite intuicije, žene bi imale zlato, srebro i broncu. Italija bez signala. Mafija. Skupi roaming. Čovjek koji šest mjeseci živi praktički kod tebe, ali ne može poslati poruku jer je tarifa nepovoljna. I ti klimneš glavom jer ne želiš biti naporna. Jer si moderna. Jer razumiješ.

I razumjela je. Bolilo ju je. Naučila je vrlo rano kako neke stvari u životu ne možeš kontrolirati, a u to svakako spadaju misteriozni muškarci koji ti se uvuku u krevet i frižider. Odbila je plakati i jer ju je otac učio kako samo plačipičke tule.

Vikend je provela pospremajući stan i mazeći mačka. Nije pogledala ni Instagram ni Facebook. Odlučila je da se mora detoksicirati od interneta. Tri dana nakon što je Rajko isplovio za Italiju, njoj je u pauzi na poslu slučajno prst poletio prema ikoni Facebooka. Bem ti naviku! Prvo što joj izleti je njegova nova objava, i njeno je srce stalo na čas. A tamo, u jednoj slici prikazan brodolom njenih nadanja: kapetan, neka plavuša prebujne kose i novi status veze - zaručen sa Jagoda Nokti Novi Profil.

Zaručen. U tri dana. Mafija, očito.

Nakon početnog šoka uslijedilo je ludilo ljutnje. Bila je ljuta na sebe jer nije stvar u tome što ju je prevario. Stvar je u tome da je cijelo vrijeme živio paralelni život, a ona je bila vikendica. Udobna, diskretna, bez javnih izlazaka. "Ne izlazimo nigdje" nije bio znak posebne intime, nego znak da je skrivena. "Samo mi" zapravo je značilo "samo ti, dok ne nađem nešto drugo".

Zaručen. Kao da je ljubav par dana na talijanskom auto-putu izgubila signal, pa se vratila kući s drugom.

Tu je večer Stela sjedila na kauču, uz mačka, čašu vina i s osjećajem da je upravo gledala kako joj se čitava romantična simfonija vrti u remiksu na nekom drugom profilu. Kao da mu je ljubav bila privremeno parking mjesto. Bila je opet sama. Opet je izgubila nadu da postoji netko tko će ju željeti i trebati i voljeti, za pravo. Odlučila je prespavati slomljeno srce. Noć ionako uvijek pojača strahove, a ujutro pola njih postaju samo loše osvijetljene misli.

Trebalo joj je dosta vremena da procesuira kako normalni muškarci nisu zapravo nestali. Mnogi su tek emotivno na roamingu. Signal slab, odgovornost skupa, a laži se naplaćuju po minuti. I dok se ona brine hoće li nazvati s granice, on već prelazi u drugu državu, s drugom ženom, bez ijednog propuštenog poziva savjesti.

Zajebana ta Italija.

Ali još je zajebanije kad žena, koja može sama putovati svijetom, pristane čekati nekoga tko ne može upaliti telefon.