Autoput za brak

Postoji trenutak, negdje između trećeg dejta i sedmog razočaranja, kad shvatiš da ne tražiš samo ljubav, nego i nekoga tko će potvrditi da stvarno postojiš. Ne zato što si romantičan, nego zato što ti ideja da sve prođe bez svjedoka djeluje kao administrativni propust. Pa kreneš u potragu, kao da je biti solo greška u sustavu.

Koliko puta vidiš nekog i pomisliš si – pa jebemmumater, čak i Dabro ima ženu, a ja nikog? Proučiš sve one produhovljene reelove koji ti iskaču na društvenim mrežama, uplatiš 3.99 nečega (s 50% popusta) za brzi tečaj manifestiranja, pročitaš uvode u četiri knjige vrhunskih američkih life coachova … I ništa.

U svim popularnijim kafićima po gradu već znaju koju cugu piješ, imaš članarine u svih sedam fitness dvorana i oba planinarska društva. Mobitel ti svakodnevno javlja da 164 megabajta memorije nije dovoljno jer devedeset posto zauzimaju dejting aplikacije, uključujući i one u beta verzijama. I ništa.

Možda su krive priče koje su nam davali za lektiru u nižim razredima osnovne, kad još nismo znali ni čitati kako treba, a kamoli rezonirati. Zato sad svi čekamo princa na bijelom konju, a susrećemo samo konje na bilome. Možda zato svi traže princeze navikle kuhati i čistiti za sedam rudara, a nalaze isključivo umorne kraljice s otrovnim jezicima. Civilizacija je izmislila kotač, antibiotike i dostavu hrane u tri ujutro, ali i dalje ne može srediti pristojnu vezu. Impresivno.

Zato i ne čudi što je Lisa Thompson (42) svu svoju američku ušteđevinu uložila u jumbo plakate i muža krenula tražiti uz autocestu prema San Franciscu. Billboarde. Velike one. Onakve na kojima se kod nas oglašavaju kladionice, banke i pivo.

Umjesto da plati još jedan “otvori srce Svemiru” webinar, odlučila je napraviti ono što Svemir očito jedino razumije – marketing. Prijave otvorene. Rok trajanja – neograničen.

I gle čuda, dok tebi na Tinderu iskaču tipovi s pogledom koji poručuje “mama mi je rekla da sam poseban”, njoj se javilo četiri tisuće kandidata. Četiri. Tisuće. Ljudi. Znači, nije problem što nema muškaraca. Problem je što se moraš oglasiti kao da si sniženje za Black Friday.

Istina je banalnija – svi smo se previše sakrili iza ekrana. Swipe lijevo, swipe desno, odustani, nestani, vrati se kao da si bio na servisiranju osobnosti. Lisa je samo preskočila aplikacije i izašla na autoput. Doslovno.

Možda je to brutalno iskreno priznanje da smo umorni od čekanja onog famoznog “upoznali smo se slučajno”. Danas se to “slučajno” svodi na red za burek u Mlinaru i dvoje ljudi koji stoje jedno do drugog, ali gledaju u ekran. Romantika danas dolazi s vibracijom i opcijom “mute”.

Možeš umrijet od smijeha ideji da netko traži muža jumbo plakatom. Možeš kolutati očima i reći da je to očaj. Ali što je onda ovo naše, ako ne sofisticiranija verzija istog očaja?

Problem možda nije u princu, konju ni kraljici. Možda je u tome što svi čekamo da nas netko pronađe, a nismo spremni stati na cestu i reći: evo me, ovo sam ja, javite se ako imate hrabrosti. Nakon četrdesete nekako shvatiš da više ni ne radiš dejting profil. Zapravo raspisuješ natječaj za preživljavanje ostatka života, a to izgleda kao kombinacija LinkedIna, medicinskog kartona i diskretnog vapaja za normalnošću.

Lisa je barem probala. A mi ćemo još malo swipeati, ghostati i praviti se da biramo, dok zapravo samo produžujemo iluziju da imamo kontrolu.

Romantika 21. stoljeća. Pretplata se automatski obnavlja, čak i kad je nikad nisi stvarno htio.