Prašak za pecivo i vanilin šećer

Danas u našoj ljubavnoj kuhinji pripremamo kolač.

Sastojci:
– jedan mamin sin, udovac, s dvoje odrasle “dječice” i GPS nanognicom
– jedna razvedena žena, bez djece, s viškom razuma i manjkom strpljenja
– malo provincije
– dvije žlice tajnovitosti
– prstohvat srama
– prašak za pecivo i vanilin šećer odokativno

Sve lagano miješati gotovo dvije godine, ali nikako ne peći na njegovoj adresi.

On – dizajner interijera. Čovjek koji zna uskladiti tri nijanse bež, ali ne zna kombinirati majku i vezu. Udovac. Otac dvoje punoljetne djece koja se i dalje vode pod “dječica”. Živi s mamom. Ne zato što mora. Nego zato što … pa … mora.

Ona – glavni projektant. Razvedena. Bez djece, iako ih je oduvijek htjela. Sad više ne želi ni objašnjavati. Prešla je četrdesetu s dostojanstvom, humorom i povremenim napadajima realnosti. Živi sama, što u njenom majušnom gradiću znači kako svi znaju kad nabavi novi fikus, a kamoli muškarca.

Upoznali su se na poslu. Profesionalno, civilizirano, uz nacrte i budžete. Vrlo brzo su shvatili da kemija između njih nije samo u ventilacijskim cijevima. Počeli su se nalaziti. Tajno. Mislim, “tajno”. Znale su kolege. Znala je njena rodbina jer ga je vodila sestrični na svadbu. Znali su prijatelji. Znala je konobarica u kafiću. Nije znala jedino žena koja s njim dijeli kuhinju i kontrolira temperaturu radijatora – Gospođa Majka. 

Zato su se viđali isključivo kod nje. U njegovoj kući ona nije imala što tražiti. Djecu ni Gospođu Majku nije upoznala. I nije prigovarala. Htjela je biti “normalna”. Ona verzija koja razumije sve, pita malo i zauzima minimalno prostora.

Dvije godine kasnije, ta samonametnuta normalnost počela joj je na uši izlazit.

Sve je češće pitala zašto ne može kod njega. Ne upoznati obitelj. Ne postojati na toj adresi. Kad su već oboje odrasli i dovoljno obrazovani da znaju kako problem nije u parketu, nego u temeljima. On nikad nije odgovorio. Samo bi promijenio temu ili uzdahnuo kao da ga je tražila disertaciju o teoriji relativnosti, a ne da objasni vlastitu nesamostalnost.

A onda je krenuo provincijski folklor. Sve češći susreti s Gospođom Majkom. Tržnica. Dućan. Čekaonica kod doktora. Gospođa Majka je gledala nekako ispod oka. Ne nepristojno. Samo teritorijalno.

Rekla mu je da ima feeling kako Majka nešto sumnja. On je to otpisao jednim “Zabrijala si.”

Uostalom, tko bi normalan posumnjao da muškarac od četrdeset i nešto, koji živi s majkom, ima paralelni život!?

Njihova su se druženja odjednom prorijedila. Od gotovo svakodnevnih do tjednih. Pa onda dvotjednih. Pa mjesečnih. Objašnjenja su bila uredna i standardizirana: puno posla, djeca imaju probleme, Majka nešto treba, život je živ. Djeca su u međuvremenu studirala u drugim gradovima, ali su očito telepatski i dalje visjela o njegovu rukavu.

Ostajao je sve kraće i uvijek žurio doma. Od strasti koja je skidala tapete sa zidova, stigli do kvikija nakon kojeg nije ostajao ni na čaši vode. Čovjek koji je dizajnirao tuđe domove iz njenog je izlazio kao da ondje nikad nije ni planirao ostati.

Kap koja je prelila čašu bila je scena toliko nevjerojatna da bi je i scenarist najlošijeg filma indijske B produkcije pokušao izrezati u montaži.

Tu subotu popodne, nakon prilično sextanja i obećanja, došao je kod nje vidljivo bez entuzijazma. Nije nego stupio u kuću kad li - zazvoni mu telefon. Na ekranu: Mama.

Ona je čula sve. Gospođa Majka pita gdje je. On odgovara da je s ekipom iz ureda. Gospođa Majka traži da požuri doma i usput kupi prašak za pecivo i vanilin šećer jer peče kolače za nedjelju i hitno je.

Hitno! Jer u toj kući tijesto mora narasti. Za razliku od njega.

Rekla mu je neka ide ako je već takva izvanredna situacija. Nije ona bez srca. Neće valjda stati između žene i njenog biskvita. On je odbio. Valjda da demonstrira autonomiju. Nema muževnijeg od toga da materi lažeš kako si na cugi, pa onda, iz čistog inata prema kuglofu, u WARP speed-u vodiš ljubav dok u glavi slažeš popis za špežu.

A ona? Ona je odjednom postala fleksibilna. Kompaktna. Praktična. Dovoljno mala da stane između dva artikla s police.

Seksali su se najbrže ikada. Zapravo, ona nije sigurna je li to stvarno bio seks ili prekid programa zbog tehničkih razloga. Nije se ni skinuo do kraja. Bila je uvjerena da je fizički bio u njenom krevetu, ali mentalno u Studencu, pred policom s dodacima za kolače, uspoređujući cijene i rok trajanja.

Dok je navlačio hlače, ona je gledala u strop i shvatila da u toj priči nikad nije bila partnerica. Nije bila ni ljubavnica. Bila je logistička pauza između dva mamina kolača.

Kad je otišao, otvorila je svoj ormarić. Imala je prašak za pecivo. I vanilin šećer. I sve sastojke. Samo joj je falio muškarac koji se zna odlijepiti od materine pregače bez da digne dva prsta i traži dozvolu.

Sljedeći put kad je Gospođu Majku srela na tržnici, pogledala ju je ravno u oči. Ova ju je opet odmjerila, onim poznatim, bočnim pogledom.

Ona se samo nasmijala. 

Konačno je shvatila – u tom njihovom carstvu ona nikada ne bi bila dio obitelji. Bila bi dodatak. Po potrebi.

A ona nije prašak za pecivo. I ne diže se na poziv.