Svježe Valentinovo na posteljici od prevelikih očekivanja

-

Dan prije Božića zove se Badnjak. Prije svake nedjelje uvijek bude subota. Ove godine, dan prije Valentinova pada petak 13. a dan iza je karneval. Oj hvala ti 2026. godino na simbolici!

Mislim kako je Valentinovo precijenjeno. Ne zato što sam ogorčena solo baba koja grli mačku i grinta protiv ljubavi, nego zato što je cijela stvar postala kolektivna histerija s budžetom. I hashtagom.

To nije praznik ljubavi. To je godišnji test iz performansa veze. Ako nisi rezervirao restoran na vrijeme, ako buket nije dovoljno fotogeničan i ako čokolada nema barem tri francuska sloga u imenu, očito si zakazao kao partner i osoba u cjelosti.

Romantika na silu je kao seks iz pristojnosti. Nitko to zapravo ne želi, ali svi glume da je normalno. Ako ti treba podsjetnik u kalendaru da budeš nježan, možda problem nije u datumu nego u tome što si cijelu godinu emocionalno bio na “airplane mode”. Ali ne, sad ćemo odjednom glumiti Romea jer tako piše na kalendaru.

Cijene? To je posebna ljubavna priča. Ruža košta kao da je rasla na Marsu, a uzgojio ju je sam Matt Damon u onom šatoru skupa s pomidorima. Večera za dvoje dođe te otprilike k'o polovni Peugeot iz 2008. Ljubav je besplatna, ali Valentinovo dere i kožu s leđa. A onda, upicanjen i šljokičast, sjediš za stolom u restoranu punom parova koji se gledaju preko one lampice na baterije i vaze s karanfilom - k'o da su na poslovnom sastanku, a ne na “najromantičnijoj večeri u godini”.

Pokloni su cirkus za sebe. Koliko plišanih medvjeda svijet još može podnijet? Koliko šalica s natpisom “Love” treba jednom kuhinjskom ormariću? Najgore je ono “Joj, predivno je!” dok u očima vidiš blagi očaj i mentalni Excel u kojem osoba već planira gdje će to sranje sakrit.

Društvene mreže sve pretvore u jebeno natjecanje. Nije dovoljno da ti je lijepo. Mora biti estetski lijepo. Cvijeće mora imati filter. Poljubac mora biti strastven ali nježan i romantičan i imati caption koji zvuči kao da ga je pisao Coelho na Prozacu. Ako nema storyja, je li se uopće dogodilo ili ste samo jeli paštu s vongolama k'o obični smrtnici?

A biti solo? Oooo! Valentinovo nas tretira kao bug u sustavu. Kao da smo zaboravili kliknuti “pronađi partnera” i sad nas treba podsjetiti da kasnimo i da sa nama nešto ne valja. Neki su solo jer im je tako bolje. Neki su solo jer im je dosta polovičnih odnosa i emocionalno nedostupnih poluproizvoda. U oba slučaja, 14. veljače se prema nama ponaša kao da nam treba servis.

Očekivanja su suluda. Filmovi su nas naučili kako sve mora biti savršeno. Svijeće, poljupci, vatromet. Stvarnost je: gužva, konobar kojemu se ne da sedamdesetšesti put predstavljat poseban meni s nježnim kozicama u baršunastom umaku od poletnih bolivijskih gljiva, a steak ti dođe prepečen i izgleda kao metafora veze koja traje samo zato što je šteta baciti.

Pa zašto ga ljudi i dalje slave? Jer je lakše kupiti poklon nego raditi na sebi. Lakše je rezervirati večeru nego naučiti komunicirati. Lakše je objaviti fotku nego stvarno biti prisutan.

Valentinovo je precijenjeno. Ljubav nije. Ljubav je ono kad ti netko donese tabletu protiv glavobolje bez da očekuje zaklinjanje krvlju na vječnu ljubav i zahvalnost. Ljubav je kad te se ne tretira kao projekt.

Ako ti treba taj jedan dan da glumiš savršenu verziju sebe, problem nije u "prazniku". Problem je što si ostatak godine bio polovičan.

I to je istina koja boli više od cijene tulipana na akciji u Plodinama.




Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Silikoni na rate

-
Slika
Znaš onaj tip žene koji prkosi vremenu? Ne zato što je pronašla fontanu mladosti, nego zato što je dovoljno uporna (i disciplinirana) da vjeruje kako joj se vrijeme ne usudi proturječiti. Željka je ta žena – jedna od onih čije godine ljudi ne komentiraju naglas. Samo klimnu glavom i promijene temu. Pet minuta do pedesete. Izgleda onako kako većina žena u njenim godinama izgleda, samo s malo više truda. Misli da izgleda deset godina mlađe. Ponaša se kao da ima 25, a kroz veze prolazi kao da su probne verzije koje nikad ne planira kupiti. Brine o sebi. Ne ono “kupila sam kremu jer je bila na akciji”, nego sustavno. Kao projekt. Kao investiciju. Trening, odbojka s curama s posla, trčanje (u teoriji zbog zdravlja, u praksi često za šnaucericom Lajkom koja ima energiju kao da je na kofeinu od rođenja). Botox tu i tamo, samomasaža lica savladana ozbiljnije nego neki fakulteti, kozmetika naručena isključivo sa Sephore jer, realno, ako već ulažeš u lice, nećeš to raditi s kremom iz DM-a koja o...
Read more »

Nije do tebe, do mene je

-
Slika
Znaš ono kad ti netko kaže: nije do tebe, do mene je? I ti klimneš kao odrasla osoba koja je pročitala dovoljno članaka o odnosima da zna kako se treba ponašati u tom trenutku. Dostojanstveno. Smireno. Gotovo prosvijetljeno. A onda se to ponovi. Drugi, peti, osmi put. Pa već počneš razmišljati treba li ti to ugravirati na nadgrobni spomenik, čisto da ljudi znaju da nisi bio slučajna epizoda, nego cijeli serijal. Ako smo išta naučili iz vlastitog života, i iz onog internog “ malog rječnika velikih problema ” koji svi vodimo, htjeli ili ne, onda znamo jednu stvar: ono što se ponavlja rijetko je slučajno.  Znači - ne miško. Nije uvijek do njih. Bojim se da je ipak do tebe. Bar pedeset posto. Ksenija ima 44 godine, odličan posao, uredan život i fascinantnu sposobnost da se zaljubi u emocionalno nedostupne ljude brže nego što Booking.com digne cijene u špici sezone. Nenad ima 47, šarmantan je, zna slušati (barem prvih deset dana) i svaki put kad stvari krenu prema nečemu konkretnom nest...
Read more »

Lekcija iz nade

-
Slika
Kaže svijet, i neke stare priče, kako za svakog postoji netko. Kako svatko ima svoju polovicu koju jednom, u nekom sudbonosnom trenutku sretnemo i onda sve sjedne na mjesto. Život, ljubav, svrha. Paket aranžman. Istina je da na našem kamenčiću postoji i ogroman broj ljudi koji nemaju ni vodu, ni sigurnost, ni ikakvu garanciju kako će sutra uopće biti bolje nego danas. Pa kad to malo staviš u kontekst, ideja da svatko ima svoju “drugu polovicu” počne zvučati kao marketinška kampanja, a ne kao činjenica. Ponekad zbog životnih nespretnosti, ponekad zbog prsta sudbine, a ponekad zbog vlastitog izbora, ostajemo sami. Nepripadajući.  Ne zato što ne vrijedimo. Nego zato što se stvari jednostavno ne poslože.  Dokle god tinja nada, bol nepripadanja može biti prilično velika. Kad nestane nade, vjerojatno nestane i bol. Kao nevidljiva terapija propisana od strane nepoznatog primariusa.  Karla je bila jedna od onih djevojčica koje se zaljube prebrzo i previše. Mršava, nespretna, s ru...
Read more »