Četiri dana i jedan sprovod

Speed dating je onaj moderni društveni eksperiment u kojem odrasli ljudi dobrovoljno sjednu za stol i pokušaju u pet minuta procijeniti nečiju osobnost, emocionalnu dostupnost i potencijal za zajedničko preživljavanje. Ukratko, kao razgovor za posao, samo što nitko ne zna za koju se poziciju zapravo prijavio.

Tonka nije bila tip osobe koja ide na speed dating. Točnije, bila je tip osobe koja tvrdi da nikad ne bi išla na takve stvari. Sve dok joj Facebook ne počne servirati oglase kao da joj život ovisi o tome, a prijateljica krene s onim: "Ma što ti može biti, najgore što se može dogoditi je da upoznaš nekog šonju."

Svemir, poznat po svom smislu za humor, odmah je kanalizirao Barneya iz HIMYM-a i uzviknuo: "Izazov prihvaćen!"

I tako se Tonka, u ponedjeljak navečer, našla u prostoriji punoj muškaraca koji su izgledali kao da su ili došli po krivom pozivu ili su došli jer su točno znali zašto su tu, što je još gore.

Prvi krug bio je emocionalni ekvivalent listanja oglasa za rabljene automobile gdje svaki opis počinje s "mali tragovi korištenja". Jedan je bio uvjeren da je karizmatičan jer glasno priča, drugi je imao energiju čovjeka koji bi ti na trećem spoju predložio zajednički kredit, treći je pričao samo o sebi i nije imao više vremena čuti ništa o njoj, četvrti joj je pokušao prodati životno osiguranje, a peti je zapravo tražio pomoćnu kuharicu za svoj restoran.

Onda je došao Petar. Nije bio spektakularan, nije bio ni katastrofa, što ga je u toj konkurenciji automatski lansiralo u gornjih 10%. Bio je simpatičan, dovoljno zanimljiv da zadrži njezinu pažnju, i… mucao je. Blago, ali dovoljno da svaka njegova rečenica ima element napetosti, kao da svi zajedno čekaju hoće li uspjeti prijeći ciljnu ravninu.

Nije to bio alarm, niti bi trebao biti. Samo jedna od onih sitnih nesigurnosti koje ljude čine stvarnima. Ali negdje usput Tonka je od toga lagano počela raditi priču. Nešto između "to je slatko" i "to znači da je drugačiji".

Ostali su na piću nakon službenog dijela, što je za speed dating već oblik pretjeranog vezivanja. Dogovorili su se za petak, razmijenili nekoliko poruka koje su bile dovoljno normalne da ne izazovu paniku, i čak su se čuli u četvrtak. Sve je ukazivalo na to da se priča razvija u smjeru koji ne uključuje traumu. Ona je, naivno, povjerovala u to.

U petak je kiša padala kao iz kabla, jer zašto ne. Tonka je odlučila ignorirati meteorološku situaciju i pojavila se na dogovorenom mjestu točno na vrijeme, s kosom koja je u kontaktu s vlagom razvila vlastitu osobnost. Izgledala je kao Einstein koji je odlučio dati šansu ljubavi i pritom pretjerao s maskarom. Samopouzdanje joj je bilo na razini "ako me bude lajkao ovakvu, lajkat će me svakakvu".

Petar je parkirao pored nje. Ona je ušla. Već u prvih nekoliko sekundi nešto je bilo… čudno. Bio je obučen nekako previše službeno za piće i ručak, imao je izraz lica kao da razmišlja o smislu života, i nije bio osobito razgovorljiv. 

Tonka je, kao i svaka razumna osoba koja želi da stvari ispadnu dobro, odmah krenula s racionalizacijom. Sigurno dolazi s posla. Sigurno je umoran. Sigurno je samo jedan od onih dana i nije početak priče koju će sutra prepričavati na internetu.

Rekao joj je da ima nešto za obaviti prije nego odu na piće. Nije objasnio što. Ona nije pitala, jer je u tom trenutku odlučila da je spontana osoba koja ide u avanture. 

Avantura je, inače, samo lijepa riječ za situacije koje kasnije zahtijevaju terapiju.

Vozili su se kroz grad i pričali o kiši, ljudima koji ne pale svjetla na autu i radovima na cestama. Razgovor je tekao, ali entuzijazam nije. Kad ga je bolje pogledala, zadovoljno je zaključila kako je on zapravo zgodan. A to je bio i trenutak u kojem je Svemir zaključio da je vrijeme za preokret.

Stali su. Tonka je bacila pogled kroz prozor.

Groblje.

Pokušala si je to nekako objasniti. Možda je parking samo tu. Možda je ovo neki eksperimentalni koncept dejta.

Petar je izašao iz auta s mirnoćom čovjeka koji točno zna gdje je i zašto je tu.

Ona je ostala sjediti još nekoliko sekundi, čekajući da se scena raspadne i pretvori u nešto smisleno.

Nije.

Jer… na prvi dejt on je nju poveo na sprovod svog strica.

Mogao je jednostavno reći “ne mogu danas”. Ali, iz nekog razloga, ovo mu je djelovalo kao bolja opcija.

Osjećala se kao da je netko ubacio u pogrešan film bez scenarija. Ušla je unutra kao u transu i stajala držeći njegov kišobran, okružena ljudima koji plaču i imaju vrlo konkretan razlog za to, dok je ona imala samo egzistencijalnu zbunjenost. Nije bila član obitelji, nije bila prijateljica, nije bila ni plus jedan.

Bila je tu, ali nije pripadala ničemu što se oko nje događalo. Svaki put kad bi netko zaplakao glasnije, ona bi se malo pomaknula, kao da će tako postati manje vidljiva i možda nestati.

Ako postoji razina neugode iznad "upoznajem roditelje prerano", to je "upoznajem širu obitelj na sprovodu bez ikakvog konteksta". 

Kad je sprovod završio, dogodio se preokret. Petar je, kao da je neka nevidljiva sila pritisnula gumb, postao vedar, opušten, gotovo šarmantan. Uzeo ju je za ruku, otvorio joj vrata auta i, kad su sjeli, rekao potpuno ležerno: “E sad možemo kud god hoćemo.”

Umorna koliko i ljuta, Tonka je tamo i tada shvatila dvije stvari. Prva: postoje granice koje se ne prelaze, čak ni uz najbolju volju. Druga: njezina kosa više nije najveći problem tog dana.

Zamolila ga je da je vrati gdje ju je pokupio. Bez drame, bez objašnjenja koje bi imalo smisla u toj situaciji.  

On je bio zbunjen. Iz njegove perspektive sve je išlo sasvim u redu. Odradio je obiteljsku obavezu. Sad je slobodan za romantiku. Multitasking na razini koju LinkedIn obožava. 

Iz auta je izašla bez pozdrava.

Čim je sjela u svoj, blokirala je njegov broj. Ne iz osvete, nego zbog instinkta za preživljavanje.

Nakon toga više nije išla na speed dating. Zapravo, na neko vrijeme je odustala od bilo kakvog aktivnog traženja.

Ne zbog sprovoda. Njega će prepričavati kao bizarnu anegdotu.

Ali ono što se ponavljalo bilo je nešto drugo – početni entuzijazam koji se negdje usput razvodni u tišinu, poruke bez sadržaja i polagano nestajanje bez objašnjenja. Kao da svaki put krene s nekom idejom, a završi bez ikakve odgovornosti.

Sprovod je bio samo… nova varijacija. I, doduše, viši nivo.

U tom kontekstu, ideja dejta počela joj je zvučati kao aktivnost koja zahtijeva zaštitnu opremu i dobro sročeni pravni ugovor unaprijed.

Negdje duboko, onaj tihi, razuman glas i dalje joj pokušava objasniti da ljudi rade čudne stvari iz stresa, da svatko ima svoj način nošenja s emocijama i da ne treba suditi prebrzo. Tonka taj glas čuje, klimne glavom i onda se sjeti da je stajala na kiši, na sprovodu, s čovjekom kojeg poznaje četiri dana.

I odluči da je možda, samo možda, sasvim u redu neko vrijeme ne upoznavati nikoga novog. Čisto da vidi hoće li joj život postati dosadniji ili samo mentalno stabilniji.