Filter na procjeni

Kažu da žena s godinama dobije mudrost. Ovo je priča o tome kako se četrdeset i nešto minuta može pretvoriti u javnu demonstraciju vlastite naivnosti, samo zato što je instinkt zaglavio u prometu.

“Koji ti je ono filter?”

Pita je u prvoj minuti nakon što su sjeli na kavu u kafiću lokalnog centra.

Ne “kako si”. Ne “drago mi je”.

Filter.

Gleda ga preko naočala koje skrivaju ostatke maskare koju ne skida ni industrijski odstranjivač jer je, naravno, “fake lashes”.

“Malo te načelo vrime, ali isto si dobra, ha?” – nastavlja Jure samouvjereno, kao da je upravo izrekao kompliment stoljeća.

Ne digne se.  Iako bi trebala. Zabavno joj je. Pomalo fascinantno. Kao da promatra rijedak primjerak dalmatinskog galeba koji još uvijek vjeruje da je samopouzdanje zamjena za manire. U stvarnosti, jedinu kulturu koju ima je – urino. 

U sljedećih nekoliko minuta on joj naručuje kavu bez da pita što pije, dobacuje konobaru da “mora bit dobra pa će i on bit dobar”, i započinje monolog koji nema pauzu za disanje, a bome ni za tuđe mišljenje.

Radio je kao šofer u Švabiji, ali “nije to to”.  Sad bi osta’ tu. Skrasija se. Ako nađe nekog. Nju, na primjer.

Ima kuću kod Benkovca. Ima novog Golfa. Vodit će je gori na vikend.  Ne voli žene s djecom, ali “ne radi on probleme”. Živi sa starcima, ali iša bi u podstanare.

Ona klimne. Smješka se.  

U sebi vodi tihi, ali vrlo jasan razgovor: “Jel’ ti ovo, ženo, stvarno pušiš?”

U trideset i trećoj minuti dejta već se spuštaju prema njenom poslu. On hoda iza nje.

“Ne vidin ti guzu od tog ruksaka!”

I ona – makne ruksak. Naravno da ga makne.

Tu tekst staje. Jer moram intervenirat s umetanjem znanstvenog priloga.

---

GRAFIKON GLUPOSTI I NAIVNOSTI (Interna studija slučaja)

Uzorak: Jedna odrasla žena.
Stanje: Trijezna.
Trajanje izlaganja Juri: 33 minute.

Naivnost: 745/100
Glupost: stabilnih 500/100
Racionalno rasuđivanje: povremeno nedostupno
Instinkt: prisutan, ali sustavno ignoriran

Napomena: Maksimalna izmjerena vrijednost gluposti iznosi 513 i javlja se isključivo uz konzumaciju alkohola. U ovom slučaju, alkohol nije faktor. To situaciju čini dodatno poraznom.

---

Jer žena koja drži do sebe ne pokazuje liku kojeg zapravo ni ne poznaje gdje radi. To je osnovna sigurnosna higijena. Big no-no!

Ali evo nje. Otključava ured. On ulazi iza nje. Ruka oko struka. Razgledava prostor kao da procjenjuje kvadraturu.

Sekundu kasnije već je ljubi pribijenu uza zid ispod klime jer mu je, kaže, vruće i valjalo bi skinut majicu.

I tu se napokon pali alarm. Ne onaj romantični. Onaj duboki, životinjski. Onaj koji se javlja kad tijelo zna prije mozga.

Problem nije Jure. Jure je konzistentan. Jure od prve minute jasno komunicira tko je.

Problem je u tome što je ona u tih četrdesetak minuta više puta ignorirala vlastiti unutarnji alarm nego što ignorira pozive nepoznatog broja.

Uvijek isti obrazac. Svaki put kad joj je bilo neugodno – odlučila je ostati “cool”. Svaki put kad je trebala reći “ne”, rekla je “ma dobro”. Svaki put kad je instinkt podigao obrvu, ona je spustila standard.

Filter s početka priče nije bio na licu. Bio je na procjeni.

I dok stoji ispod klime s tipom koji misli da je šetnja ulaganje u žvaljakanje, shvaća nešto brutalno jednostavno:

Nije njoj problem reći “ne”. Problem je što ga prečesto prešuti.