Kako sam posvojila mačku

Ima taj jedan zanimljiv fenomen koji kruži na internetima: muškarci koji vrlo detaljno objašnjavaju koje žene nisu za dejtanje. To je gotovo zaseban žanr. Kao kulinarski blog, samo s ljudima umjesto recepata. 

U bespućima on line svijeta uvijek ćete naići na raspravu u kojoj muškarci analiziraju žensko “romantično tržište” s ozbiljnošću ekonomskog foruma. Ako čovjek provede dovoljno vremena čitajući takve rasprave, počinje primjećivati obrazac: stvorena je poprilično duga lista žena koje su, prema kolektivnoj mudrosti interneta, jednostavno neprikladne za vezu. 

Ne zato što su loše osobe. Samo ne odgovaraju specifikaciji.

Specifikacija je, naravno, vrlo precizna. Idealna žena je puna života, atraktivna, bez djece, bez previše prošlosti, dovoljno samostalna da funkcionira, ali ne toliko da muškarac postane suvišan. Uspješna, ali ne toliko uspješna da bi netko mogao osjetiti nelagodu. Ukratko, žena bez komplikacija.

Problem je samo u tome što većina žena ima život. A život ima nezgodnu naviku stvarati rekvizite poput djece, karijera, iskustava, bora,  strija, celulita, sijedih vlasi, zdravstvenih problema i bivših partnera.

Internet za sve to ima vrlo praktično rješenje: kategorije.

Recimo, samohrane majke. To je na Redditu gotovo zasebna tema. Argumenti su uvijek slični: muškarci ne žele odgajati tuđe dijete, ne žele “baby daddy dramu”, ne žele komplikacije. U prijevodu, odnos dolazi s kontekstom, a kontekst je očito nepraktičan.

Zanimljivo je da se samohrani očevi u istim raspravama često opisuju kao odgovorni i brižni muškarci. Čovjek koji se brine za dijete smatra se znakom karaktera. Žena koja radi isto, često se opisuje kao logistički izazov.

Slična logika vrijedi i za uspjeh. Žena koja ima uspješnu karijeru i dobro zarađuje često se opisuje kao previše dominantna ili zastrašujuća. Muškarac koji ima karijeru i novac smatra se stabilnim i ambicioznim partnerom. Ako muškarac zarađuje manje, on je u fazi života kad radi na sebi. Ako žena zarađuje manje, onda vrlo brzo dobije etiketu osobe koja traži financijsku sigurnost kroz vezu. Sponzoruša.

Dob je još jedna zanimljiva kategorija. Muškarac iza četrdesetih smatra se zrelim i iskusnim. Njegove sijede vlasi tumače se kao šarm i karakter. Žena u istim tim godinama i s istim tim sijedim vlasima često dobije sugestiju da bi možda trebala prilagoditi očekivanja. Muškarac sa škembicom je maza, žena sa škembicom bi trebala u teretanu. I na dijetu.

Slično se događa s iskustvom. Muškarac koji je prošao kroz mnogo veza često se opisuje kao netko tko zna sa ženama. Žena s istim iskustvom dobiva reputaciju osobe s previše prošlosti.

Postoji i kategorija o kojoj se govori s nešto više nelagode: žene s invaliditetom ili teškim bolestima. U tim raspravama često se spominje kako je takav odnos “previše zahtjevan”. Briga, odgovornost i neizvjesnost opisuje se kao nešto što mnogi radije izbjegavaju.

Kad se radi o muškarcu u istoj situaciji, ton se često mijenja. Tada se govori o snazi, izdržljivosti i karakteru. Muškarac koji živi s ozbiljnim zdravstvenim problemom može postati primjer borbe i otpornosti. Žena u istoj situaciji često se opisuje kao dodatni teret.

U svemu tome primijetila sam još jednu stvar. Muškarci u tim raspravama često razmišljaju o ženama kroz kategorije. Ako se osoba uklapa u određeni obrazac, sve je jednostavno. Ako ne, okvir postaje problem.

Žene, s druge strane, često traže znakove nečeg mnogo jednostavnijeg: funkcionalne odrasle osobe.

Nekog tko se zna brinuti o sebi. Nekog tko zna i može živjeti sam, pospremiti stan, oprati robu, skuhati nešto, i ispeglati vlastitu košulju.

Na primjer, ja ne volim peglati. To nije ideološki stav, to je jednostavno činjenica. Pegla i ja nikad nismo razvile neki odnos povjerenja. I sad zamisli da počnem dejtati muškarca koji nosi pet košulja dnevno. Čovjek izgleda kao katalog poslovne mode i svaka ta košulja jednog dana završi na stolici i gleda u mene s tihim prijekorom. Naravno, postoje praonice i kemijske čistionice, ali postoji i jednostavnije rješenje: osoba koja zna riješiti vlastite svakodnevne stvari.

Ista logika vrijedi i za muškarce koji i dalje u velikoj mjeri ovise o majci. Ne zato što majke nisu divne, nego zato što je pomalo nezgodno započeti vezu s osobom koja zapravo traži zamjenu za postojeći sustav podrške.

Drugim riječima, i žene imaju svoje kategorije i kriterije. Samo su često ti kriteriji puno jednostavniji nego što ljudi koji žive na interentima pretpostavljaju.

U svemu tome postoji jedna prilično očita činjenica: većina ljudi ima život. A život rijetko stane u uredne kategorije.

Nakon nekoliko večeri provedenih čitajući takve rasprave, došla sam do prilično oslobađajućeg zaključka. Ako slušaš internete, jedina žena koja je univerzalno prihvatljiva za dejtanje ima dvadeset i nešto godina, izgleda kao supermodel, nema djecu (ali ih želi ako ih on želi, i ne želi ako ih on ne želi), nema prošlost, nema probleme. I nema mišljenje.

Što je pomalo nezgodno jer većina žena, kao i većina ljudi, ima barem nešto od toga.

I tako sam ja posvojila mačku.

Dobro, tehnički gledano, mačku sam posvojila i poklonila svojoj kćeri koja živi sama. Da je netko dočeka kad dođe doma. Netko tko neće analizirati njezinu dob, njezin ljubavni status, njezine životne odluke niti njezin potencijal na romantičnom tržištu.

Mačka ima puno jednostavniji sustav procjenjivanja ljudi. Ako otvoriš hranu, ti si dobra osoba. Ako ne otvoriš hranu, očito moraš još raditi na sebi.