Ljubav na tribinama
Čovjek može upoznati ljubav svog života na preko nekoliko mjesta. Na poslu. U kafiću. Na Tinderu, gdje se svi pretvaramo da volimo duge šetnje, večeri uz kamin i čitati Dostojevskog. A postoji i četvrta opcija. Tribine. One tvrde plastične stolice na kojima se razvijaju dvije stvari: bol u donjem dijelu leđa i životne priče koje Netflix još nije stigao otkupiti.
Tribine su čudno mjesto. Ljudi misle da su došli gledati utakmicu ili trening, ali zapravo su došli gledati jedni druge. Analizirati suca, trenere, roditelje, tuđu djecu i, ako se ukaže prilika, tuđe ljubavne živote.
Posebno tuđe ljubavne živote. To je bonus sport i zabava na poluvremenu.
Na jednoj tribini sjedi Petra. Na drugoj Josipa. Obje su došle zbog djece. Obje su našle nešto sasvim drugo.
Petra ima 48. Ali ona je jedna od onih žena za koje ljudi stalno govore: “Ma nema šanse!” Ne zato što se kupa u kremama od kavijara. Nego zato što ima onaj pogled žene koja je preživjela brak koji je trajao nekoliko godina predugo ali koji nije ostavio traga na njenom tijelu.
Znate taj brak. Onaj koji traje dok dijete ne završi školu. Pa još malo. Pa još malo. Na kraju shvatiš da bi zajednički život sa sušilicom rublja bio emocionalno dinamičniji i imao daleko više smisla.
Kad se brak konačno raspao, nije bilo drame. Nije bilo bacanja tanjura. Samo ona hladna tišina koja nastane kad dvije osobe shvate da su se zapravo razišle još prije nekoliko godina, samo to nitko nije formalno priznao.
Petra nije odmah krenula u nove veze. Dala si je vremena. Putovala je. Čitala. Slagala život ponovno, kao buket od Lego kockica.
I onda jednog dana završi na tribinama lokalnog nogometnog kluba. Točno preko puta klupe na kojoj je sjedio Tome.
Ne snima motivacijske govore o vlastitom životu. Ne vodi filozofske ratove s algoritmima. Ne izgleda kao da mu je životna kriza kad mu baterija na mobitelu padne ispod dvadeset posto.
Razgovori su počeli usputno. Par rečenica na tribinama, malo šale, rukostisak koji traje dulje no što je društveno prihvatljivo. Poruke koje su izmjenjivali bile su tople, vesele, često s dvostrukim konotacijama.
Petra se uskoro zatekla kako svake nedjelje dolazi na utakmicu. S njom je i mala Nevistica. Dok Nevistica zaljubljeno gleda u njenog sina, Petra pogledom češlja klupu za rezervne igrače gdje Tome zbog rupture križnih ligamenata provodi većinu vremena.
Znaš ono kad u jednom trenutku shvatiš da se raduješ nekome? I da to nema nikakve veze s godinama. On je osjećao isto. S Tomom je bilo nekako lako, puno smijeha, puno energije. I ono slatko jedvačekanje kad znaš da ćeš nekoga uskoro vidjeti.
Strast je stigla bez pozivnice. Seks se pokazao kao vrlo kompatibilan. Biologija očito ne prati društvene pravilnike.
U isto vrijeme, na tribinama gimnastičke dvorane, Josipa gleda trening svoje kćeri. Ona je tek kročila u četrdesete koje su ju zatekle kao jedinog pravog roditelja djevojčice s previše energije. Svoje je rasporede vrtila isključivo oko male i ostavljala si premalo vremena za stvari koje ju raduju. Zapravo, zaboravila je što ju raduje.
Čitala je gotovo isključivo stare brojeve Elle magazina koje bi pokupila sa stola kod frizera dok je čekala da dođe na red. Izlasci su joj bili samo kad bi nedjeljom ostala bez kave pa pretrčala cestu do obližnjeg Tiska po coffee-to-go.
Nekako je mrzila muškarce. Posljednji kojem je vjerovala dovoljno da mu otvori svoj dom i noge, pokupio se toliko brzo da su iza njega ostali samo tragovi spaljenih guma. I djevojčica koje će ju zauvijek podsjećati na neprospavane noći dok je čekala da se on vrati.
Josipa nije htjela novu bol. Izbjegavala je tražiti i ljubav i seks. Puzzlama njenog života falio je dobar dio, ali rupa u sredini slike je bila ugodna i nije ju opterećivala.
Gimnastičke treninge posjećivao je i Vinko.
Vinko je djed jedne djevojčice iz iste grupe i ima tridesetak godina više od Josipe. Ali to na njemu nije baš očito. On je onaj tip čovjeka koji je odlučio da godine nisu razlog za odustajanje od života.
Ronio je. Planinario. Trčao. Putovao i vrtlario. Skijao na glečerima po kojima se kreće s takvom sigurnošću da bi netko mogao pomisliti da ih pamti još iz vremena kad su bili mali.
I on i glečeri.
I njihovi su razgovori počeli usputno. Persirao ju je kako su to nekad činili svi kavaliri, otvarao joj teška vrata dvorane i pazio da joj raširi kišobran na vrijeme. Poruke koje su oni izmjenjivali bile su gramatički točne, ugodne i bez dvostrukih konotacija.
Kod njih je sve išlo polako. Čaša pjenušca nakon treninga, šetnje, izleti. Vinko ju je počeo voditi na planine, na more, na avanture po Velebitu sa prespavavanjem u šatoru koji se na buri vitlao k’o Edi Škovrlj na Paškom mostu.
Josipa je voljela što je sve jednostavno. Uz njega joj je dobro. Mirno. Ali opet. Uzbudljivo. Živo. Strast? Obilje. Seks? Izvrstan. Opet, biologija očito ne prati društvene pravilnike.
Obje veze postoje. Obje su pune ljubavi. Obje odlikuje ono ježenje kože kad znaš da ćeš nekoga vidjeti.
Ali obje imaju i još nešto.
Onaj mali društveno nametnuti glas koji ti govori: Moraš biti normalan.
Normalan znači uklopljen. Normalan znači razumljiv. Normalan znači da susjedi ne moraju sastavljati teorije.
Jer susjedi uvijek vide. A kad vide, onda pričaju. A kad pričaju, onda presuđuju u maniri suca na sudu za ratne zločine.
Kad ljudi čuju za Vinka i Josipu, reakcija je uglavnom blaga. Stariji muškarac, mlađa žena. To je scenarij star koliko i čovječanstvo.
U toj verziji priče Vinko je često šarmantni stariji gospodin koji je očito još uvijek “u formi”. A Josipa je lijepa mlađa partnerica. Gotovo trofej. Kao jelenji rogovi iznad stola u blagovaoni. On je samo vrlo rijetko budaletina koja odbija preseliti u starački dom.
Kad ljudi čuju za Petru i Tomu, situacija se dramatično mijenja. Odjednom Petra postaje žena koja “troši mlađu energiju”. Tome postaje mladić koji će jednog dana “doći k sebi”. U toj verziji priče Petra ne može imati trofej. Ona svog prepariranog zeca mora držati na tamnom mjestu, u špajzi s krumpirima. On je samo vrlo rijetko mladić koji zna što želi.
Dobri stari dvostruki standardi imaju jedno zanimljivo pravilo: ono što muškarcu daje status, ženi često daje etiketu. Znanost ima čak i objašnjenje za taj fenomen. Civilizacija stoljećima normalizirala ideju starijeg muškarca jer su godine uvijek nekako značile sigurnost, stabilnost i resurse. Kad je žena starija, priča se odjednom odvija bezobrazno bez scenarija.
A ljudi ne vole kad se priče razvijaju van propisanog scenarija.
Zato Petra još uvijek Tomu nije predstavila “ostalima”. Znaju prijateljice. Zna sestra. Ali roditelji još ne znaju.
Josipa također nije upoznala Vinka s puno ljudi iz svog života. Za njega znaju njena kćer, jedna kolegica i tetka koja se osamdesetih našla u sličnoj situaciji.
I Petra i Josipa znaju kako funkcionira društvena matematika. Ako previše odskačeš, ljudi to primijete. A kad primijete, počinju pričati. Jedna postaje predator, a druga sponzoruša. Jedan je zaluđeni klinac, a drugi stari jarac.
Jedne nedjelje, na lokalnom nogometnom igralištu, tribine su opet pune. Petra sjedi na svom mjestu. Nevistica je pored nje i gleda njenog sina kao da je finale Lige prvaka. Na klupi za rezervne igrače sjedi Tome i povremeno proteže koljeno koje još pamti ozljedu.
Na drugoj strani tribina stoji Josipa. Do nje Vinko komentira teren s onim smirenim humorom ljudi koji su vidjeli dovoljno života da ih loše dodavanje ne uznemiri previše.
U jednom trenutku pogledi se sretnu. Petra i Josipa se nasmiješe jedna drugoj. Tome mahne Petri. Vinko nešto dobaci Josipi i ona se nasmije.
Na tribinama se čuju komentari o sucu, taktici i vremenu. Negdje između tih komentara uvijek se pronađe i pokoje mišljenje o tuđim životima. Tribine to jednostavno vole.
Ali dok se oko njih vrti taj mali karusel tuđih teorija, četvero ljudi radi nešto mnogo jednostavnije. Vole se.
Bez društvene dozvole.
Srećom, strast ne provjerava ni dozvole ni rodne listove. Seks, usput rečeno, u oba slučaja funkcionira sasvim dobro, hvala na pitanju.
Čak i ljubav, ta tvrdoglava i nelogična pojava koju ljudi već stoljećima pokušavaju ugurati u kalupe, i dalje radi po vlastitim pravilima. Ona nema ni kalkulator ni kalendar.
Godine su, na kraju dana, samo broj. Ponekad velik. Ponekad vrlo velik.
Ali još uvijek samo broj.
Primjedbe
Objavi komentar