Ljubavni paintball
Nedavno sam, sasvim slučajno, načula jednu svađicu. Onu vrstu rasprave koja zvuči kao kraj velike ljubavne priče, ali zapravo se odvija na livadi s maskama. I paintball puškama.
On: Čuvao sam sebe! To tako ide!
Ona: Ne ide! Rekao si – obećao si da ćeš stalno biti uz mene. Da ćeš me čuvat i pazit. A ti me ubiješ, okreneš mi leđa i trk!
On: Pa mi nismo ni bili zajedno.
Ona: Jer si ti tako htio! Nisi mene pitao što ja želim. Ja nisam mogla ni o čemu odlučivati!
On: Nije istina. Rekla si da je tako OK. I sad si ljuta?
Ona: Naravno da sam ljuta! I boli me! Ranio si me direktno u srce.
On: Gađao sam sise, ali bila si predaleko pa sam fulao.
Ona: Tebi je to smiješno? Moja patnja!?
On: Ne možeš uvijek pobijediti. Takva je igra. To je paintball.
U tih desetak rečenica stane gotovo cijela povijest muško-ženskih nesporazuma. Dok ona govori o povredi, osjećajima i izdaji, on objašnjava pravila igre. Jedna strana priča o odnosu. Druga o situaciji. I obje su, svaka na svoj način, potpuno uvjerene da su u pravu.
Tu negdje počinje i jedna zanimljiva društvena navika: način na koji jedni druge gledamo kroz prilično guste filtere.
Muškarac je, čini mi se, često unaprijed osuđen. Ne treba puno dokaza. Dovoljno je da je muško. I da, tehnički gledano, posjeduje pimpek. Za ovu analizu njegova veličina nije bitna, ali inače je. Tko god kaže suprotno, laže.
Negdje u kolektivnoj svijesti postoji prilično čvrsta ideja da muškarci razmišljaju uglavnom o seksu. Ponekad isključivo o seksu. Kao da su zapravo jednostavan biološki mehanizam: ubaci hormon, dobiješ želju. Kao da strast automatski briše emocije. Kao da to dvoje ne može postojati u istom tijelu. Zanimljivo koliko smo sigurni u nešto što tako očito pojednostavljuje stvarno stanje stvari.
Još je zanimljivije to što se od muškarca često očekuje da najprije dokaže kako ipak nije taj stereotip. Kao da mora proći mali društveni test: pokaži da nisi baš tako površan. To mora da je prilično naporna startna pozicija. Jer stvarnost je, kao i obično, dosadno kompleksnija.
Ima različitih muškaraca, baš kao i žena. Neki su više vođeni nagonom, neki emocijama, neki kombinacijom svega toga. Plus kronični nedostatak sna.
Mnogi su pak jednostavno naučeni da bliskost pokazuju kroz tijelo. Ne zato što su nesposobni za emocije, nego zato što za njih često nije bilo previše prostora dok su odrastali.
Dječak koji plače vrlo brzo dobije opomenu neka se smiri i “ne tuli k’o neka curica”. Dječak koji se želi hrvati, naguravati ili gađati fasadu loptom? To je OK. Tijelo je prihvatljivo. Emocije su … malo kompliciranije.
Tako taj dječak odraste u muškarca koji ponekad lakše posegne za fizičkim kontaktom nego za riječima. Jednostavno zato što ga je život više trenirao u prvome nego u drugome.
A onda, kad mrvu odrastu, muškarci često pomalo zbunjeno gledaju žene i zaključuju kako one stalno žele razgovarati, analizirati, gledati u oči, vraćati se na osjećaje. Pa im se, k’o u stripu, iznad glave pojavi onaj oblačić s tekstom: “Zar nije sve to malo previše?”
Međutim, mnogim ženama emocionalna povezanost, nježnost i razgovor nisu samo dodatak vezi. To je način na koji se osjećamo sigurno. Viđeno. Povezano. Drugim riječima: nije to samo pričanje. To je infrastruktura odnosa.
Muškarce to, osim što ih zbuni, ponekad i malo uplaši. Jer što točno napravit s tolikom količinom osjećaja koji dolaze bez jasnog uputstva?
Na kraju krajeva, ni žene ne znaju baš što bi sa svojom sirovom seksualnom energijom kad se pojavi. Samo smo mi razvile nešto suptilniji društveni protokol.
I tako nastaje klasičan nesporazum.
On posegne za tijelom. Ona posegne za razgovorom. Oboje zapravo posežu za bliskošću. Samo koriste različite jezike.
A ljudi, kao ljudi, rade ono što rade najbolje: stavljaju jedni druge u kutije. Muškarci su sirovi. Žene su lajave. Jedni su površni. Drugi komplicirani.
Problem s tim kutijama je što ponekad počnemo živjeti točno onako kako smo u njih posloženi. Ako muškarcu stalno govoriš da misli samo na seks, postoji dobra šansa da će jednog dana slegnuti ramenima i zaključiti da nema smisla truditi se dokazivati suprotno. Ako ženi stalno govoriš da sve dramatizira, možda će prestati objašnjavati što osjeća. A to rijetko završi dobro za odnos.
Možda bi bilo dobro da se malo manje osuđujemo, a malo više pokušamo razumjeti “drugu stranu“. Možda da razlike ne doživljavamo kao prijetnju ili predmet sprdnje, nego kao nešto što treba naučiti prevesti. I možda da svatko preuzme odgovornost za sebe: za svoje potrebe, svoje granice i način na koji ih komunicira.
Jer problem nije u želji. Problem nastaje tek kad očekujemo da druga osoba mora željeti na isti način kao mi.
A ljudi, čini se, često pristupaju odnosima kao da igraju paintball. Svatko traži zaklon na svojoj strani. Svatko uvjeren da je onaj drugi kriv. Puca se instinktima, riječima, pretpostavkama. I onda se čudom čudimo kad netko završi pogođen ravno u srce.
Ponekad smo stvarno gađali srce. Ponekad smo ciljali nešto sasvim drugo pa jednostavno promašili. A ponekad … možda bi bilo pametnije spustiti pušku, izaći iz zaklona i provjeriti igramo li uopće istu igru.
Primjedbe
Objavi komentar