Odbjegla nevjesta

U određenim godinama života ljudi počnu ozbiljno brinuti o ženinom ljubavnom životu. Naročito ako ona sama zbog toga djeluje prilično smireno. Jer ima žena koje su zaljubljene u ljubav. One se iz ljubavi i udaju. Ima žena koje se vezuju iz praktičnih razloga. A postoji i ona treća kategorija: žene koje se ne vezuju dugoročno niti udaju, ali zato redovito moraju objašnjavati zašto.

Valentina je pripadala toj trećoj vrsti. U modernom društvenom ekosustavu to je gotovo zasebna zoološka kategorija, nešto između rijetke vrste ptice i neobjašnjenog fenomena. Nikada nije uvela muškarca u obiteljski registar tračeva. Tu su činjenicu sve relevantne institucije u njenom mikrokozmosu uredno registrirale: tetke, onaj čudni stric, baba iz Novske, baka iz Đakova, mama, tatina nova žena, poštar i još nekoliko samoproglašenih stručnjaka za tuđi život.

Podsjećali su je na to za svaku prigodu. Božić. Rođendan. Vjenčanje.

Zanimljiva osobina šire rodbine je sljedeća: što manje znaju o tvom životu, to imaju više ideja kako bi ga trebalo urediti.

“Pa dobro dijete, jel' si ti tražiš nekoga ili samo čekaš da ti padne s neba?” znala bi pitati tetka Marica dok reže kolače.

Vjenčanja su, zapravo, bila posebno pogodna.

Tamo se uvijek nekako podrazumijevalo da bi čovjek trebao doći barem s nekim. Valentina je, po tom pitanju, redovito razočaravala publiku.

Stvorili smo, naravno, i teorije koje pokušavaju objasniti takve stvari. 

Ljudi vole teorije. Daju im osjećaj da razumiju tuđe živote. Jedna popularna psihološka tako tvrdi da čovjek u životu ima tri velike ljubavi. Prva je ona idealistična, iz mladosti, kada još vjeruješ u romantične filmove i kad ti se čini da će ljubav riješiti sve probleme, uključujući kredit i lošu vlast u državi. Druga je ona dramatična, koja te razbije, nauči pameti i ostavi s nekoliko emocionalnih ogrebotina. Treća je ona mirna, zrela, navodno prava.

Valentina je, prema toj teoriji, očito gadno kaskala.

Do četrdeset i pete napravila je ono što ljudi vole zvati “karijerom”. Radila je u velikoj tvrtki u Zagrebu, bila dobra u svom poslu, dovoljno uspješna da je svi tapšu po ramenu, ali nedovoljno oduševljena da joj dugoročno bude zanimljivo. U jednom trenutku joj je sve to, zdravoseljački rečeno, lagano dopizdilo.

Zato se vratila u Slavoniju. Posao analitičarke u malom start-upu zvučao je kao simpatičan pad u karijeri. Tvrtku je vodio Stjepan, njen školski kolega kojeg je do tada viđala povremeno: na godišnjicama mature i na ponekom sprovodu. Uglavnom na istim onim sprovodima na kojima su iste one tetke pokušavale diskretno utvrditi dolazi li opet sama ili se negdje u pozadini možda nazire kakav muškarac.

O Stjepanu su svi sve znali. Bio je visok, plavokos. I ženskaroš. Ta reputacija nije bila ograničena na njihov sokak. Prostirala se poprilično široko, kao gusta slavonska magla koja se razvuče preko tri sela i dvije općine.

Trošio je žene brže nego upaljače. Jedna bi planula, druga bi se ugasila, treća bi nestala prije no što bi itko skužio da ju uopće kreše. Iza njega je, kako su pričale lokalne kronike i frizerski saloni, ostao trag suza dublji od Save kad se razlije po Lonjskom polju.

I svejedno je bio šarmantan.

Takvi uvijek jesu. Da su naporni i dosadni, nitko ih ne bi ni primijetio. Ali Stjepan je imao onu opasnu kombinaciju: bio je galantan, znao je slušati, a znao je i kuhati gulaš koji bi natjerao pola sela da zaboravi vlastite životne odluke.

Govorio je ženama stvari poput: “Ti si jedina koja me zapravo razumije”, i to s takvim uvjerenjem da bi mu i porezni inspektor na trenutak povjerovao.

Uz to je i uspješno igrao poker. Texas Hold'em.

U njegovom društvu to je bilo gotovo ekvivalent diplomi iz filozofije i kriminalistike.

Nije prošlo dugo prije no što su se njih dvoje spetljali. Stjepan je bio uporan, a Valentina nije bila imuna na uporne muškarce, pogotovo kada su visoki i znaju kuhati dobar gulaš.

Možda je to, kad bolje razmisliš, bio njen pokušaj druge velike ljubavi. One koja te malo razdrma, malo nauči pameti i natjera da se zapitaš zašto si uopće povjerovao da će ovaj put biti drukčije.

Jer Valentina je zapravo voljela biti sama.

Činjenica da je rođena na Valentinovo nikada joj nije išla na ruku. Ljudi su iz toga izvlačili svakojake simbolike. Ona je, međutim, najviše voljela svoju neovisnost. Voljela je to što je mogla lijeno zijevnuti, iz kreveta izbaciti ljubavnika, poljubiti ga u obraz i poslati kući.

Njen krevet bio je samo njen. Jednom je čak u tri ujutro probudila nekog lika, naručila mu taksi i ispratila ga do vrata zato jer je počeo hrkat kao traktor u leru. Legitimno! Hrkanje je bila granica koju nije bila voljna prelaziti.

I tako su se neko vrijeme Stjepan i ona druškali. Ništa spektakularno. Ništa službeno. Sasvim ugodan odnos dvoje odraslih ljudi koji znaju što im i kada paše, i ne traže dopuštenje za vlastiti život.

Onda je jednog dana Stjepan predložio da se doseli k njemu.

Prijedlog je, objektivno govoreći, došao u trenutku kada ljudski mozak baš i nije najpouzdaniji savjetnik. Neposredno nakon što je Valentina svršila.

U tom kratkom napadu ludila rekla je DA.

Planiranje je išlo brzo.

Dobila je ključ.

Dobila je svoj ormar.

Uselila je dobar dio stvari.

Tek nekoliko jutra kasnije, osjetila je kako ju špiga želudac.

Nije bilo nikakve drame. Nije bilo svađa ni prepirki. Nije ni hrkao. Nije ju prevario, ni povrijedio. Bio je to onaj tihi, vrlo racionalni glas koji se ponekad javi kad shvatiš da si upravo potpisao ugovor s pogrešnim poglavljem vlastitog života. I tu je priča pukla.

Valentina je napravila ono što obični smrtnici  etiketiraju kao bijeg, a psihologija naziva instinktom.

Dala je otkaz.

Spakirala ostatak stvari.

Mrzila je kruzere, ali se svejedno ukrcala na jedan.

Mislim, ako već bježiš od novog cimera, tetki i baka, najbolje je otići dovoljno daleko da te ne mogu pitati kad će svadba.

Valentina nije bila žena koja se boji vezivanja. To je popularna dijagnoza koju rado dodjeljujemo svima koji ne žive prema očekivanom rasporedu: škola, posao, brak, dvoje djece, vikendica.

Ne. Samo je jako dobro znala razliku između veze i navike. I između ljubavi i praktičnosti.

I koliko god se od nje očekivalo da to tako bude,  Stjepan uopće nije bio njena ni druga ni treća velika ljubav. Možda je bio samo vrlo koristan podsjetnik.

Jer druga velika ljubav, prema onoj istoj teoriji, postoji uglavnom zato da te nauči pameti.

Da shvatiš kako šarm nije karakter.

Kako kemija nije kompatibilnost.

I kako ključ koji ti netko uvaljuje nakon što te lansirao u ekstazu ponekad nije ulaz u zajednički život, nego samo zgodan suvenir iz veze koja je trajala točno koliko je trebalo da shvatiš gdje su vrata.

Treća ljubav bi, navodno, trebala biti mirna. Stabilna. Zrela. 

Ali nitko nikada nije objasnio mora li ta treća ljubav nužno biti osoba.

Ponekad je to tišina.

Ponekad vlastiti prostor.

Ponekad krevet u kojem nitko ne hrče i ormar u kojem nitko ne dira stvari s tvoje police.

A ponekad je to karta za kruzer kupljena u napadu zdravog razuma.

Dok je brod polako napuštao luku, Valentina je gledala kako obala postaje sve manja, a život koji je gotovo odabrala nestaje iza horizonta.

Negdje tamo ostali su Stjepan, brižna rodbina i cijela vojska ljudi koji su godinama pokušavali riješiti misterij njenog života: zašto je sama.

Valentina je, naslonjena na ogradu broda, napokon imala odgovor.

Nije bila sama.

Samo nije bila nečija.

A to zapravo uopće nije ista stvar.