Put oko svijeta i jedan muffin u McDonald'su

 “Ja bih nekog da me voli takvu kakva jesam.”  je jedna od onih rečenica koje zvuče strašno romantično dok ih izgovaraš. A onda ih život uzme, zgužva i baci ti nazad u lice k’o letak za rasprodaju kožnih jakni šta su ti nakačili pod retrovizor pa se rastopio i ostavio fleku veličine Slovenije jer je usput, naravno, pala i kiša.

Zapravo, ta jednostavna rečenica ima jednu zanimljivu pretpostavku. Da postoji netko tko će doći, pogledati sav taj naš kaos, emocionalnu arhivu, sitne neuroze, tvrdoglavosti, loše navike i reći:

“Odlično. Uzimam.”

Bez reklamacije. Bez povrata robe.

Znam da sam cinična, to mi je pogonsko gorivo koje ne ovisi o zbivanjima oko Hormuškog tjesnaca, ali imam osjećaj da je ta ideja o tuđoj savršenosti nastala u zrakopraznom prostoru između romantičnih komedija i treće čaše vina.

Negdje sam naletjela na psihološko objašnjenje za to. Nema baš seksi ime, ali je užasno česta pojava. Zove se odgođeni život. Ideja da pravi život zapravo počinje kasnije. Kad završimo fakultet. Kad se ostvarimo. Kad proputujemo svijet. Kad “budemo spremni”.

Ljudi se ponašaju kao da negdje postoji botun “START ŽIVOT”, ali ga je pristojno pritisnuti tek kad sve ostalo riješiš.

Naravno, život nema taj botun. Ima samo sat.

Antonija je uvijek mislila da ima vremena. Nije žurila sa studijem. Diplomirala je kasnije nego većina jer je govorila:

“Hoću prvo vidjeti što zapravo želim u životu.”

Ambiciozno. Filozofski. Malo i optimistično, kao kad misliš da ćeš jednog dana napokon posložiti fotke u mobitelu po folderima.

Antonija je htjela putovati. Vidjeti svijet. Doživjeti more izbliza. Ne s ručnikom na plaži, nego s palubom pod nogama.

Zato je upisala Nautiku na Pomorskom fakultetu. U njenoj glavi to je bilo jako romantično. More, oluje, horizont, zvijezde, priče starih mornara koje zvuče kao avanturistički roman.

Stari mornari su, naravno, prepričavali zgode koje bi obično počinjali rečenicom:

“E mala, da si ti bila s nama kod Paname!” I tu obično počne priča koja uključuje oluju, nekog pijanog kapetana, tri pokvarena motora i jednu sumnjivu luku.

Ali Antonija je to voljela. Romantizirala je sve. U mašti je već bila dio tih priča.

Nije mogla dočekati trenutak da počne ploviti. I kad je počela, romantika života na oceanima malo je splasnula.

Pomorstvo je jedna od onih industrija gdje žene nisu baš standardna oprema. Ima ih, ali rijetko. Kao Wi-Fi na Jadrolinijinom trajektu. Teoretski postoji, ali nemoj previše računati na njega.

Napredovala je polako. Morala se dokazivati više nego svi oko nje. Malo tvrdoglavosti, malo inata i puno rada.

Veze?

Postojale su. Tehnički. Trajale su otprilike koliko i njen boravak na kopnu. Par mjeseci između dva ukrcaja. Nekoliko večera, malo romantike, puno obećanja i onda: “Čujemo se kad se vratiš.”

Nikada se nisu čuli.

Godine su prolazile. Tiho. Kao što more polako brusi kamen. Sve dok jednog dana nije došao njen četrdeset treći rođendan.

Negdje u Australiji kupila je čokoladni muffin u McDonald'su, zabola u njega rođendansku svijeću u obliku naranče i gledala u nju nekoliko sekundi.

Sama za stolom. Ni kučeta ni mačeta. Otpuhala je svijeću i rekla sama sebi: “Bravo, Antonija. Proputovala si pola planeta, a nemaš ni koga nazvati da ti kaže sretan rođendan.”

Nije to bila apokaliptična scena. Nema ni gudačkog kvarteta u pozadini. Samo ona i muffin koji se lagano raspada.

I tad ju je ulovio mali napadaj panike. Jer, možda život nije nešto što se odgađa. Možda se događa dok ga odgađaš.

Kad se iskrcala s broda, odlučila je da se više neće vraćati. Našla je posao na kopnu. Stabilan. Pristojno plaćen. I dosadan kao instrukcije za sastavljanje ormara. Ali bila je doma.

Pa je počela i dejtat.

Prvi je bio vječni dječak, debelo u petom desetljeću života ali mentalno još uvijek na studentskom tulumu. Njegova ideja veze bila je nešto između vikend zabave i logističkog dogovora za seks.

Sljedeći je bio “malo oženjen”. “Brak je gotov, samo još formalno …” Ona mu je, naravno, povjerovala.

Naravno da nije bio gotov. Nije bio ni blizu gotov. Čovjek je samo imao rupu u rasporedu za emocionalni outsourcing.

Treći je bio najgori. Ne zato što je bio zao, nego zato što je bio projekt-menadžer njenog života. On je, naime, imao viziju.

Počelo je sitno. Možda drugačija frizura.  Možda malo ženstveniji stil.  Možda drugačiji humor.  Možda da sluša drugu glazbu.

Antonija je to tolerirala, sve dok jednog dana nije rekao da bi malo prilagodio njen recept za pašticadu. Tu je razgovor završio.

Jer postoje stvari u životu koje možeš mijenjati. Frizuru. Posao. Mjesto boravišta. Ali recept za pašticadu od nane s otoka? To se ne dira! To je kulturna baština!

I tako je Antonija, nakon svih tih godina, došla do jedne jednostavne misli.

Možda želja da te netko voli takvu kakva jesi zvuči lijepo, ali u stvarnosti to znači nešto puno kompliciranije.

Znači da će netko upoznati tvoje navike, tvoje tvrdoglavosti, tvoje male čudne rituale, i svejedno ostati.

A još teži dio je to da ćeš ti napraviti isto za njega. Što je, ruku na jetra, puno veći izazov.

Jedno je reći da želiš ljubav. A drugo je pustiti nekoga da vidi kakav stvarno jesi kad nema mora, avantura i romantike.

Samo ti.

I eventualno muffin iz McDonald'sa.