Ćorava na dejtu

Internet nam je dao sve. Ljubav, izbor, algoritme koji nas “razumiju”… i kolektivnu nesposobnost da prepoznamo osobu s kojom smo se dogovorili naći za 20 minuta.

Nekad davno, iza sedam brda i sedam dolina… a ne, kriva priča.

Htjela sam reć, nekad smo upoznavali ljude u kvartu (ili po selu k’o ja), pa ih viđali tri puta dnevno – u dućanu, na autobusnoj, kod frizera koji je ionako svima radio istu frizuru. Danas imaš pet fotki, tri su sa sunčanim naočalama, dvije iz teretane pod kutom od 47 stupnjeva, i jednu iz 2013. kad je još postojala nada. I onda dođeš na dejt i gledaš ljude kao da biraš avokado: ovaj možda, ovaj previše mekan, ovaj izgleda kao da je bio na slici, ali prije dva života.

I tu negdje počinje ova mala kolekcija ljudskih promašaja. Uključujući i mene, jer neću se praviti pametna – ja sam osoba koja može gledati nekoga 15 minuta i još uvijek misliti: “čekaj, jel' to on ili samo netko tko je dovoljno sličan da riskiram skandal?”

Zagrljaj viška

Jedna cura, nazvat ćemo je Jadranka jer Jadranka zvuči kao netko tko samouvjereno grli nepoznate ljude, dođe prva na večeru. Sjeda, naruči nešto da ne izgleda kao da čeka sudbinu nego samo osobu, i škilji.

Ulazi lik. Ona ga “vidi”, ustaje, namjesti onaj široki osmijeh, i zagrli ga kao da su se netom vratili iz Irana. On se malo ukoči, ali pristojan je. No ne sjedne. Ostaju stajati. Razgovaraju. On pita kako je, ona pita kako je proveo vikend, inicijalni kontakt topao… samo on i dalje stoji.

U nekom trenutku, a nakon što joj mozak napravi lagani reset, Jadranka shvati: čovjek nije sjeo jer – radi tu. On je konobar!

Znači, zagrlila je konobara, ispitala ga o vikendu i još mu se smiješila kao da će zajedno dijeliti desert i traume iz djetinjstva.

Čovjek kojeg zapravo čeka dolazi neposredno nakon tog potpuno nepotrebnog izljeva srdačnosti prema random liku. Dobije i on zagrljaj, jer sad više nema natrag. U tom trenutku Jadranka je već bila spremna zagrliti i kuhara ako se pojavi.

Dejt je prošao bolje od očekivanog i bilo joj je zabavno. Na kraju večeri, konobar kojeg je ranije stisnula muški, spušta račun i kaže: “Baš mi je bilo drago opet te vidjeti.”

Jadranka više nije bila sigurna je li to profesionalna ljubaznost ili su upravo zajedno prošli kroz nešto što ih je zauvijek povezalo. Čovjek s kojim je dejt bio dobar do trećeg se vratio bivšoj. Ona se više nije vraćala u taj restoran.

Slobodan, Zdravko i kriza identiteta

Druga scena, drugi junaci.

Ana ima problem s prepoznavanjem lica. Ne neki simpatični “ajme svi su mi isti” problem, nego ozbiljan “ovo bi moglo završiti u dokumentarcu” tip problema.

Dolazi na dejt, vidi lika koji joj je dovoljno sličan fotkama. Priđe i pita: “Jesi ti Slobodan?”

Lik kaže “da”, jer je očito čuo: “je li slobodno?”

Razgovor kreće. Sve je OK. Malo čudno, ali ono, svi smo čudni, to je sad već standard.

Nakon par minuta, on veselo kaže: “Nismo se upoznali. Ja sam Zdravko.”

I tu se sve raspadne kao jeftini stol iz Ikee.

Kasnije šalje sestri poruku: “Moj dejt još nije tu, ali ja već neko vrijeme pričam s nekim tko izgleda slično i pokušavam ne prošvikat. Zdravko (koji nije Slobodan) te pozdravlja.”

Pravi Slobodan dolazi. Njih dvojica ne izgledaju ni približno isto.

Ana razmišlja da se preseli u drugu državu i promijeni ime, čisto da bude konzistentna s kaosom.

“Vizualna situacija” i jedan nevini čovjek koji je samo htio popiti kavu

Iva ima “kratke ruke”. Ili joj oči više nisu na razini optimizma s početka 2000-ih. Ali naočale – ne dolaze u obzir. Estetika, ego, sudbina, što god.

Upoznala je lika preko posla, dobavljač, fin, kulturan, razgovori su se razvijali sporo i logično, kao nešto što bi moglo završiti normalno. Pozvao ju je na piće i priznao da o tome razmišlja već dugo. Čak i dok je ona bila u braku.

Romantično. Stabilno, odraslo, bez filtera i ring lighta.

Dolazi ona u kafić zericu ranije da se može strateški pozicionirat na vrijeme. Bez naočala, naravno. Vidi njega. Sjedi s nekom ženom.

Ivi momentalno nastupa pomračenje uma pa, puna adrenalina i osjećaja pravde, prilazi stolu i drekne: “Super. Baš mi je drago da dejtaš epizodno. Lijepo od tebe.”

Okreće se i odmaršira dostojanstveno. Slijedi unutarnji monolog koji ide od “kraljice, bravo” do “čekaj, što sam ja to napravila?”

Pola sata kasnije – poziv.

On: “Ej, di si? Čekam te već neko vrijeme, jel' sve u redu?”

Iva tada shvati dvije stvari: upravo je napala potpuno nepoznatog čovjeka i, nažalost, naočale možda ipak nisu neprijatelj.

“Dobavljač” joj je doma donio čokoladu s lješnjacima jer je rekla da joj nije dobro. I ostao. Eno ih biraju zavjese u Emmezeti. Ne znamo kako je završila kava onog drugog lika.

Ja, ti i svi mi koji glumimo da znamo (ili vidimo)

Realno, svi mi igramo istu igru.

Gledaš slike. Analiziraš. Zumiraš. Pokušavaš spojiti piksele u stvarnu osobu. Onda dođeš na dejt i shvatiš da je stvarni život neka verzija bez filtera, ali i bez uputa.

I onda stojiš u kafiću i razmišljaš:
Je li to on?
Je li to netko tko isto čeka?
Je li to netko tko će za 10 minuta završiti u mom blogu?

Jer moderan dating je, između ostalog, i test vida, pamćenja i osnovne ljudske orijentacije. Neki ga prođu. Neki završe grleći konobare.

Kako ne zagrliti osobu koja vam nosi račun

Ako ne pamtiš lica, možda traži video call prije dejta, zapamti barem jednu specifičnost (brada, tetovaža, glas, način hodanja) ili, revolucionarna ideja, ponesi naočale.

Ili nemoj. Iskreno, cijeli ovaj sustav funkcionira upravo zato što smo svi pomalo izgubljeni, malo ćoravi i prilično uvjereni da znamo što radimo dok aktivno dokazujemo suprotno.

Jer negdje između blama i apsurda nastaju najbolje priče. I svi mi, prije ili kasnije, postanemo nečiji Zdravko koji nije Slobodan.