Lekcija iz nade

Kaže svijet, i neke stare priče, kako za svakog postoji netko. Kako svatko ima svoju polovicu koju jednom, u nekom sudbonosnom trenutku sretnemo i onda sve sjedne na mjesto. Život, ljubav, svrha. Paket aranžman.

Istina je da na našem kamenčiću postoji i ogroman broj ljudi koji nemaju ni vodu, ni sigurnost, ni ikakvu garanciju kako će sutra uopće biti bolje nego danas. Pa kad to malo staviš u kontekst, ideja da svatko ima svoju “drugu polovicu” počne zvučati kao marketinška kampanja, a ne kao činjenica.

Ponekad zbog životnih nespretnosti, ponekad zbog prsta sudbine, a ponekad zbog vlastitog izbora, ostajemo sami. Nepripadajući. 

Ne zato što ne vrijedimo. Nego zato što se stvari jednostavno ne poslože. 

Dokle god tinja nada, bol nepripadanja može biti prilično velika. Kad nestane nade, vjerojatno nestane i bol. Kao nevidljiva terapija propisana od strane nepoznatog primariusa. 

Karla je bila jedna od onih djevojčica koje se zaljube prebrzo i previše.

Mršava, nespretna, s rukama koje su uvijek bile malo predugačke za ostatak tijela, nije baš bila prvi izbor dječacima iz ulice. Kad je negdje oko šesnaeste stasom dostigla dužinu ruku, sve su njene prijateljice već imale nekog dečka ili bar simpatiju koja im na veliki odmor donosi kremu u čaši iz kavane hotela Pariz. Ona je imala samo previše prištića i užasno neatraktivan aparatić za ispravljanje zagriza.

Na fakultetu se prvo zaljubila u mladog profesora filozofije. Duge kose i s naočalama koje kao da je posudio od Olivera Dragojevića '74., za nju je bio muškarac iz snova. On nju naravno nije ni zamjetio. Njemu se sviđao njen kolega s godine koji se hodnikom vukao polako kao da mu je život krenuo nizbrdo već u rodilištu.

Onda se njoj svidio momak kojeg je sretala na predavanjima. I njemu se svidjela ona. I tako su završili zajedno, dijeleći paštetu, skripte i planove koji su trajali točno onoliko koliko i njihova veza. Nešto više od godinu dana. On je onda našao drugu koja je uz jetrenu paštetu bit će nudila još i juhu iz vrećice i bolje šalabahtere. 

Patila je do kraja faksa.

Na dodjelu diplome došao je samo njen brat s novom curom i trudna prijateljica s kojom se još u vrtiću igrala u pjesku. Tata je bio negdje na moru, a za majku je prestala pitati još od kad je "nestala" sa svom njihovom ušteđevinom i Yugom 45. 

Na ručku iza dodjele upoznala je Njega. Bio je konobar u tom restoranu za koji je jedva uspjela dobiti rezervaciju. Šarmantan i simpatično šlampav, sljedećih je nekoliko godina bio centar njenog svijeta. Djevojčica koju su dobili u toj vezi punoj ljubavi i razumijevanja bila je njena mala kopija. A Karlino je srce napokon bilo na mjestu. 

Za desetu godišnjicu veze, umjesto prstena kojeg je željela više od svega, dobila je nogu. Skupljajući krhotine života kojeg nije doživjela, pokupila je sebe i malu i odselila dovoljno daleko da ju apsolutno ništa ne može podsjećati kako je na tren bila sretna.

U novom se okruženju brzo snašla, radila, izlazila s ekipom koju je upoznala na poslu, upisala tai chi da smiri živce i očekivanja, i zapravo joj nije falilo ništa.

Andriju je upoznala online.

Nije to bila Tinder srećica s vatrometom i loše filtriranim slikama. Počelo je banalno, kao i većina stvari koje kasnije ispadnu ozbiljne. Komentar na neki članak, razmjena mišljenja, poruka u inbox.

Svidjelo joj se što dijele iste stavove i smisao za humor. 

Od povremenih poruka došli su do svakodnevnih razgovora. Od svakodnevnih razgovora do flerta. Onog laganog, inteligentnog, s mjerom. Tu i tamo koja fotografija, pokoji uzdah zapisan u tekstu, emotikon koji kaže više nego što bi trebalo.

Andrija ju je kužio. I ona je kužila njega.

Problem je bio samo jedan. Između njih je bilo tisuću i nešto kilometara.

Nakon mjeseci dopisivanja, odlučili su se naći na pola puta. Kao dvoje odraslih ljudi koji znaju da život nije romantična komedija, ali su ipak spremni riskirati da na trenutak tako izgleda.

Karla je vozila satima. Kilometri su se nizali, cesta se rastezala, a ona je, po prvi put nakon dugo vremena, imala onaj osjećaj iščekivanja koji ne dolazi iz potrebe, nego iz želje.

Kad ga je napokon vidjela, učinilo joj se kako je sve sjelo na mjesto.

Razgovor je tekao bez napora. Smijeh je dolazio prirodno. Pogledi su trajali sekundu duže nego što bi trebali. Bio je to onaj rijedak tip dejta na kojem ne moraš glumiti ništa.

I baš zato je bio opasan.

Jer kad nešto funkcionira, onda više nemaš izgovor.

Na povratku, negdje između dva odmorišta i nekoliko benzinskih stanica, Karla se sjetila stvarnosti.

Kilometara između njih. Života koji nisu isti. Ritma koji se ne može samo tako uskladiti. I sve ono što se na dejtu činilo lagano i moguće, odjednom je postalo… komplicirano.

Do kraja vožnje već je znala.

Neće.

Ne zato što ne valja.

Nego zato što je previše.

U potrazi za nekim tko te vidi i kad si sav i kad si nikakav, prođeš svašta. Popiješ previše loših kava. Pojedeš više govana nego što bi ikad priznao naglas. Radiš stvari koje ti se u tom trenutku čine slatke, a kasnije shvatiš da su bile samo… loše ideje u lijepom pakiranju.

Ponekad prijeđeš stotine kilometara zbog nade. I ponekad shvatiš da nada nije dovoljna.

Možda stvarno ne postoji jedna osoba za svakoga. Možda postoje ljudi koji dođu u pravom trenutku, ali sa krive geografske pozicije. Možda je ljubav ponekad samo dokaz da još uvijek možemo osjetiti nešto, čak i kad znamo da nema nastavka.

I možda to, koliko god zvučalo razočaravajuće, uopće nije najgora stvar na svijetu.

Jer postoje susreti koji ne traju.

Ali te ipak malo poprave.