Možda...

“Ne znam kako se raspadne nešto što nikad zapravo nije ni bilo složeno. Znam samo da je ona od početka govorila sve kako treba. Jasno. Normalno. Bez muljanja. Nema dubine. Nema upoznavanja s djecom. Nema obitelji, nema prijatelja, nema “gdje ovo ide”. Čaša vina, neki izlazak, eventualno putovanje ako se poklopi. I to je to.

Čovjek bi rekao kristalno. Ja sam sebi rekao: “Vidjet ćemo.”

Ne zato što sam glup. Nego zato što sam mislio da ljudi ne govore uvijek ono što stvarno misle. Da se stvari promijene kad nekog upoznaš. I iskreno, mijenjale su se. Samo ne u smjeru u kojem sam ja planirao.

Meni je to bilo dobro. Lako. Bez pritiska. Nema drame, nema obaveza, nema onog “što smo mi”. I to mi je odgovaralo.

Nekih mjesec dana. 

Onda sam se navukao. Ili navikao. A navika je zajebana stvar. Uvuče se tiho, kao vlaga u zid. Prvo misliš, ma ništa. Malo fleka. A onda jednog jutra živiš u memli i pitaš se zašto teško dišeš.

Počeo sam je čekati. To je valjda prvi simptom. Ne poruke. Nju. Kao da se život odvija između dva njezina javljanja. Čovjek u četrdesetima, posao, kredit, tlak, a emocionalni sustav mi ovisi o tri točkice na ekranu.

Piše…

Pa ne piše.

To “piše…” je narkotik. Tko je to izmislio trebao bi u Haag.

Počeo sam razmišljati gdje je, s kim je, zašto se nije javila, zašto se javila baš tad. Nije da sam sumnjao. Samo sam bio… uključen. Možda malo previše.

Počeo sam čitati značenja gdje ih nema. 

“Vidimo se možda idući tjedan.”

Možda? Zašto možda? Tko je u možda? Ima li netko treći u možda?

Normalan čovjek pročita poruku. Ja radim forenziku. Ona je to vidjela prije mene. Žensko je to. Žene to skuže dok mi još mislimo da smo misteriozni i cool.

Jednom mi je rekla: “Nemoj se vezati.”

Onako usput. Kao savjet.

Ja sam se nasmijao glasno, kao da razumijem. I nastavio raditi sve suprotno. Jer muški ego je čudna životinja. Kad mu kažeš ne idi bliže, često to prevede kao priđi još dva koraka. Kakva briljantna vrsta.

Kraj nas dvoje nije imao apsolutno nikakvu najavu. Nismo se svađali. Nismo radili scene. Nitko nije bacao stolice kroz prozor. Samo jedan dan ona piše: “Dosta. Ne mogu više.”

I još: “To je to”. 

A “to je to” je najgora rečenica koja postoji. Jer nemaš se za što uhvatiti. Da je rekla da sam govno, mogao bih se braniti. Da je rekla da sam kriv, mogao bih nešto popraviti.

Ali ovo… Nemaš protivnika. Samo kraj.

Prvih par dana bio sam ok. Ozbiljno. Dignem se. Odem na posao. Odradim što treba. Popijem nešto navečer. Legnem. Normalan život.

Samo nisam baš spavao.

Jer kako padne noć, onda krene. Ne odjednom. Mic po mic. Sjedim doma na kauču, na TV-u gledam nešto što gleda mene, i neka me glupost podsjeti na nju.

Ništa posebno. Samo slika. I nije mi dobro.

Trne mi lijeva strana. Možda je moždani.

Za vikend izađem s ekipom. Neki kafić, polumrak, stolovi koji se ljuljaju, konobar izgleda kao da je tu od rata. Drugog svjetskog rata.

Mjesto nema nikakve veze s njom. Nikad nismo bili tamo. Ali ona je svugdje i u svemu. Pjesma. Miris. Čaša na stolu. Mozak nađe način.

Opet mi trne lijeva strana. Ajde nek je moždani.

Popijem da utišam stvari. To je teorija. U praksi alkohol pojača ono što je već unutra. Samo ti da hrabrost da tome šalješ poruke.

Pijan čovjek i zaljubljeni idiot ionako su skoro ista osoba. Jedan doduše tetura dok hoda.

Negdje oko dva ujutro uvijek mi se činilo da sam sve shvatio. Da konačno vidim istinu. Da joj trebam pisati. Noć je puna genijalnih ideja koje ujutro izgledaju kao dokazni materijal.

Jedne noći poslao sam joj poruku dužine tri ekrana. Počela je s: “Moram biti iskren.”

Nitko normalan nije preživio poruku koja počinje s “moram biti iskren”. U tri ujutro zvučala mi je kao za Nobelovu. U sedam kao policijski zapisnik.

Nema odgovora. Ali kasno je. Ili rano. Ovisno tko gleda. Meni je svejedno.

Baš me jebe ta lijeva strana. Googlam moždani udar.

Pred zoru zaspim. Ujutro pročitam eseje od noći prije i shvatim da sam poslao nešto između ljubavnog pisma i Wikipedia zapisa o odnosima koji ne postoje. I malo me sram. Ali ne previše. Jer mislim da sam u pravu.

Kad ne odgovori, naljutim se. Ne na nju. Na situaciju. Na to što je sve bilo dovoljno dobro da bude nešto. A nije.

Pa napišem nešto grublje. Ne uvrede. Ne mogu ljubavi svog života pisati uvrede. Samo ton. Onaj “ok, živi svoj život” koji zapravo znači: “Zašto nisi izabrala mene!?”

Sljedeći dan se smirim. Pa opet sve vidim drukčije. Možda sam pretjerao. Možda joj je bilo previše. Možda sam trebao sporije. I opet počnem slagati neku verziju budućnosti u kojoj ovo ipak nekako ima smisla.

To je najgore. Glava stalno pregovara. Sama sa sobom. 

Ako joj dam prostora. Ako se ne javim mjesec dana. Ako slučajno naletimo jedno na drugo. Ako vidi da nisam slomljen.

Ako.

Ako.

Ako.

Čovjek može od “ako” sagraditi paralelni svemir. Ja jesam. U njemu smo zajedno. U stvarnosti googlam simptome moždanog.

Nisam pospremao stan ne pamtim. Nema smisla. Ona ne dolazi više. Pijem iz boca. Jedem na poslu. Smeće sam iznio prošli tjedan. Ili onaj prije.

Dobro je.

U krevet ne idem. Ako zaspim, zaspim pred televizorom. Najčešće samo buljim u praznu točku. I tamo, u toj točki, sve mi odjednom ima smisla. Kako smo bili dobri. Kako se kužimo. Kako smo mogli. Kako možda i ona to vidi, samo joj treba vremena.

I tako čovjek polako od stvarnosti napravi religiju od pretpostavki. 

Najgore je što znam. Stvarno znam. Znam da mi je od početka rekla što želi. Znam da nije lagala. Znam da nisam slušao. Ali osjećaj ne prati logiku. I to me ubija.

Jer sebi mogu objasniti sve. A opet završim na istom mjestu.

Ne mislim da sam loš čovjek. Ne mislim ni da sam lud. Samo sam zapeo. Na ideji. Na osjećaju koji je bio stvaran za mene, čak i ako nije bio stvaran za nas. I sad sjedim. Nekad doma. Nekad u nekoj birtiji koja nema nikakve veze s njom. I vrtim film koji se nije dogodio.

Tražim gdje sam pogriješio. Tražim rupu u stvarnosti kroz koju bi ovo moglo završiti drukčije. Kao da postoji skrivena verzija priče u kojoj me bira.

A nema je.

I valjda je prvi znak ozdravljenja to što to počinjem razumijeti. Drugi će biti kad prestanem to ipak potajno čekati.”