Nije do tebe, do mene je

Najjače je kad ti netko kaže: nije do tebe, do mene je. A ti klimneš kao odrasla osoba koja je pročitala dovoljno članaka o odnosima da zna kako se treba ponašati u tom trenutku. Dostojanstveno. Smireno. Gotovo prosvijetljeno. A onda se to ponovi. Drugi, peti, osmi put. Pa već počneš razmišljati treba li ti to ugravirati na nadgrobni spomenik, čisto da ljudi znaju da nisi bio slučajna epizoda, nego cijeli serijal.

Ako smo išta naučili iz vlastitog života, i iz onog internog “malog rječnika velikih problema” koji svi vodimo, htjeli ili ne, onda znamo jednu stvar: ono što se ponavlja rijetko je slučajno. 

Znači - ne miško. Nije uvijek do njih. Bojim se da je ipak do tebe. Bar pedeset posto.

Ksenija ima 44 godine, odličan posao, uredan život i fascinantnu sposobnost da se zaljubi u emocionalno nedostupne ljude brže nego što Booking.com digne cijene u špici sezone. Nenad ima 47, šarmantan je, zna slušati (barem prvih deset dana) i svaki put kad stvari krenu prema nečemu konkretnom nestane kao benzin ponedjeljkom navečer. 

Ksenija si misli da je opet naletjela na krivog, Nenad si govori da je opet naletio na nekoga tko traži previše, i oboje se prave da je to splet okolnosti, loš timing, retrogradni Merkur ili nešto drugo, kozmičko, što će se jednom posložiti.

Zapravo je puno manje romantično. Stil privrženosti. Način na koji smo naučili voljeti dok još nismo imali pojma što radimo, i koji onda uredno nosimo sa sobom u odrasle odnose kao stari punjač koji ne paše ni na jedan uređaj, ali ga i dalje čuvaš jer možda zatreba. 

Neće. Baci jebemmumiša!

Ksenija voli brzo, jako i intenzivno, s onom tihom panikom kad druga strana nestane na par sati. Nenad voli ideju bliskosti, ali samo dok je dovoljno daleko da ga ne obavezuje na ništa konkretno.

Kad se takvo dvoje spoji, to ne izgleda kao problem. Izgleda kao kemija. 

U stvarnosti je samo dobro uvježbana koreografija u kojoj jedno ide naprijed, drugo uzmiče, jedno traži sigurnost, drugo traži izlaz, i oboje na kraju zaključe da je problem negdje drugdje. Dovoljno su pristojni da na odlasku preuzmu dio krivnje, čisto da svi izađu iz priče s iluzijom dostojanstva i bez osjećaja da su nekome stvarno stali na živac.

Nahraniš Svemir. Usput pripaziš da te Karma ne ujede za rit.

Tu negdje se uključi i ono staro, dobro poznato kompulzivno ponavljanje. Imaš neku staru ranu, neku nedovršenu priču, i onda nesvjesno biraš ljude koji će ti je ponovno aktivirati, jer negdje u sebi vjeruješ da ćeš ovaj put reagirati drugačije i konačno “zatvoriti krug”. 

Nećeš. 

Reagirat ćeš isto, samo će scenografija biti malo drugačija. I opet ćeš na kraju sjediti i pitati se kako je moguće da se sve ovo već dogodilo.

Zato što i jest.

Jer ako ti se ista priča ponavlja više puta, s različitim ljudima, ali s istim krajem, nije problem u tržištu. Problem je u filteru. Ljudi koje biraš nisu slučajni, oni su dosljedni. A to znači da si i ti. 

I ne, to ne znači kako je samo jedna strana kriva za sve, niti da si trebao dati više, tražiti manje ili se pretvoriti u neku “bolju verziju sebe” dok druga strana radi što god želi. 

Znači samo da, ako želiš drugačiji ishod, morat ćeš birati drugačije.

A to je onaj dio koji je nezgodan jer nema veze s romantikom, nego s odgovornošću. Ne onom velikom i dramatičnom, nego onom dosadnom, svakodnevnom koja se događa dok imaš posao, rokove, servis, majstora Milu koji već tri tjedna dolazi sutra i laptop koji se odluči rebootat baš kad trebaš poslati mail.

U tom realnom, ne baš glamuroznom životu, ti još trebaš prepoznati obrazac dok se događa, priznati si ga bez uljepšavanja i napraviti nešto što ti nije prirodno. Ne zato što ne znaš bolje, nego zato što ti je poznato uvjerljivije od dobrog.

I tu većina ljudi odustane. Jer je lakše još jednom povjerovati u “nije do tebe, do mene je” nego priznati da si opet ušao u isti scenarij, samo s novim castingom. Lakše je ostati u priči koja ima smisla nego prekinuti onu koju već znaš napamet.

Ali evo gdje stvar postaje zanimljiva.

To što si obrazac ponovio ne znači da si osuđen na njega.

Znači samo da si ga dovoljno puta odigrao da ga napokon možeš prepoznati prije nego što te proguta.

I tu dolazi ona mala, ne baš sexy nada koju nitko ne prodaje u citatima.

Ne moraš postati druga osoba.
Ne moraš prestati vjerovati ljudima.
Ne moraš igrati igre.

Dovoljno je da jednom, samo jednom, u trenutku kad sve izgleda poznato i “ima nešto”, staneš i kažeš: NE.

Ne zato što nema kemije, nego baš zato što je ima.
Ne zato što je krivo, nego zato što je previše isto.

I to je taj trenutak gdje se stvari počnu mijenjati.

Ne spektakularno. Ne Shekspirijanski.
Ali dovoljno da ovaj put priča ne završi isto.

I za promjenu, to stvarno ima veze s tobom.