Silikoni na rate

Znaš onaj tip žene koji prkosi vremenu? Ne zato što je pronašla fontanu mladosti, nego zato što je dovoljno uporna (i disciplinirana) da vjeruje kako joj se vrijeme ne usudi proturječiti. Željka je ta žena – jedna od onih čije godine ljudi ne komentiraju naglas. Samo klimnu glavom i promijene temu.

Pet minuta do pedesete. Izgleda onako kako većina žena u njenim godinama izgleda, samo s malo više truda. Misli da izgleda deset godina mlađe. Ponaša se kao da ima 25, a kroz veze prolazi kao da su probne verzije koje nikad ne planira kupiti.

Brine o sebi. Ne ono “kupila sam kremu jer je bila na akciji”, nego sustavno. Kao projekt. Kao investiciju. Trening, odbojka s curama s posla, trčanje (u teoriji zbog zdravlja, u praksi često za šnaucericom Lajkom koja ima energiju kao da je na kofeinu od rođenja). Botox tu i tamo, samomasaža lica savladana ozbiljnije nego neki fakulteti, kozmetika naručena isključivo sa Sephore jer, realno, ako već ulažeš u lice, nećeš to raditi s kremom iz DM-a koja obećava čuda za 4,99.

Nokti? Prirodne je zadnji put vidjela negdje sredinom devedesetih, zajedno s VHS kazetama i muškarcima koji su znali nazvati kad su rekli da će nazvati.

Silikoni su posebna priča.

Kriza identiteta s 35, dečko koji je bio dovoljno zaljubljen (ili dovoljno investicijski nastrojen, ovisi kako gledaš) da to financira, i tri godine veze koje su u njenom svijetu skoro pa dugoročni projekt.

Jer ‘ajmo biti iskreni – ljudi ne plaćaju tuđe sise iz čiste dobrote. To nije humanitarna akcija. To je ulaganje. A svako ulaganje dolazi s očekivanjima. Samo što ih rijetko tko izgovori naglas, pa kasnije svi glume iznenađenje kad ispadne da ljubav nije bila bezuvjetna nego… s planom otplate.

Nakon prekida, on je pokušao tužiti. Logika je bila fascinantna. Ako je on platio, valjda ima pravo glasa o daljnjem korištenju. Sud se nije složio. Željka također. Realnost pogotovo.

Ali priča tu očito nije završila. Jer, pokazat će se naknadno, neke obitelji ne zatvaraju poglavlja. One ih arhiviraju i povremeno vade kao dokazni materijal.

I to ti je, manje-više, dobar uvod u Željkin ljubavni život.

Uglavnom, ona nikad nije imala problem s muškarcima. Imala je problem s trajanjem.

U početku sve ide. Kemija, seks, dopisivanje, planovi. Onda nakon nekog vremena shvati da sluša istu priču već sedmi put – samo su ovaj put kilaže bile veće, disciplina jača i svi drugi manje posvećeni od njega.

I tu negdje prestane slušati. Ili oni prestanu pokušavati. I tako godinama. Brzo, intenzivno, bez previše zadržavanja. Poneki one-night stand nakon koncerta, poneka veza koja je počela kao nešto zabavno, pa se raspala čim je postalo ozbiljno.

No, s godinama dođeš do faze kad se sve malo… promijeni. Ne naglo, nego tiho. Samo primijetiš da izbor više nije isti.

Muškarci njenih godina… nisu joj sjeli. Previše navika, premalo spontanosti. I ta neka čudnovata hijerarhija u kojoj večer s njim redovito završi ispod pikada, piva i “još jedne runde”. Samo što Željka nije tip koji će čekati dok netko gađa u sridu i gubi dostojanstvo uz pivo od 2 eura.

Ona tad ide van.

S jedinom single prijateljicom koju još ima, jer ostale su ili udane ili umorne. I sjedi negdje gdje se još uvijek nešto događa. Škica. Procjenjuje. Flerta. Ne traži ništa konkretno. Samo ne pristaje da joj večer počne tek kad netko drugi završi svoju.

Privlače je muškarci u tridesetima. Oni imaju energiju, izdefinirane ruke, taj neki osjećaj da život još nije postao lista obaveza i pregleda kod doktora. Problem je što oni imaju i planove. Djeca, brak, “gdje se vidiš za pet godina”.

Željka se vidi na večeri, eventualno na vikendu negdje uz more, ali ne vidi potrebu planirati zajednički život s nekim tko još uvijek misli da je vrijeme linearno i da se sve mora odraditi po redu.

I onda dolazi ono što danas dolazi svima koji jedre solo: on-line dating. Digitalni buvljak osobnosti na kojem svi prodaju najbolju verziju sebe, često bez originalne ambalaže i gotovo nikad s potpunom specifikacijom kvarova.

Željka je prošla kroz fazu entuzijazma, pa fazu blage iritacije, pa fazu u kojoj otvara aplikaciju više iz navike nego s nadom.

Sve dok se nije pojavio On.

Normalan. Komunikativan. Duhovit bez da se trudi biti stand-up komičar. Prisutan. Zainteresiran. Nije nestajao usred razgovora, nije slao slike iz teretane bez povoda i znao je složiti rečenicu koja ima početak, sredinu i kraj.

Dopisivali su se tjednima.

Onaj tip dopisivanja gdje se uhvatiš da se smiješ u ekran kao idiot i pomisliš da možda ipak nije sve otišlo k vragu. Da možda postoji netko tko ti odgovara bez da moraš smanjivati sebe ili pojačavati nešto što nisi.

Dogovorili su se za susret.

Željka je napravila ono što radi kad joj je stalo. Nova haljina. Manikura. Crveno, jer je rekao da mu je to najdraža boja. Detalji koji u tom trenutku izgledaju kao sitnice, a zapravo su znak da si ipak još uvijek unutra. U igri.

Došla je na mjesto. On je već bio tamo.

I sve u prvih par sekundi izgleda… u redu. Dovoljno da sjedneš. Dovoljno da pomisliš da si možda ipak ovaj put naletjela na normalnu osobu, a ne na projekt.

I onda krene ono spajanje slike i stvarnosti. Onaj trenutak kad gledaš lice preko puta i u glavi pokušavaš spojiti verziju iz poruka s ovom ispred sebe, kao da slažeš dvije fotke koje nikako ne žele biti ista osoba.

Jer nešto ne štima. Ne na prvu. Samo dovoljno da te lagano grebe. Jer ne samo da ne izgleda isto. Izgleda… poznato. Na krivi način.

Treba joj nekoliko sekundi previše da shvati. Ne zato što je kognitivno sporija, nego zato što neke stvari jednostavno ne očekuješ na prvom dejtu. Tipa – da čovjek preko puta nije onaj s kojim se već tjednima dopisuješ.

A ovo nije muškarac s kojim se dopisivala. On je otac muškarca s kojim je bila. Onog s početka priče. Onog sa silikonima.

Fotografije su očito bile stare. Jako stare. Vjerojatno provučene kroz sve dostupne filtere pa još kroz ChatGPT, jer ništa ne kaže “spreman sam za iskren odnos” kao digitalno pomlađivanje. Komunikacija je bila savršena jer životno iskustvo, očito, daje prednost u tipkanju.

I tu negdje nastupi onaj tihi, funkcionalni trenutak prihvaćanja. Onaj kad ne radiš scenu, ne postavljaš pitanja i ne tražiš izlaz, nego samo zaključiš da si u krivoj priči, ali si već naručila piće pa ćeš vidjeti dokle ide.

Jer njegov razlog dolaska nije bio ni dejt ni večera. Bio je razgovor.

Onaj tip razgovora koji počne kao “drago mi je da smo se napokon našli”, a vrlo brzo krene u smjeru u kojem se pitaš trebaš li naručiti još jedno piće ili pozvati odvjetnika.

Pogledao ju je i uzdahnuo onako kako ljudi uzdahnu kad misle da nose težinu svijeta, a zapravo nose tuđe loše odluke.

I krenuo.

Sin mu je u depresiji. Već više od deset godina. Ne izlazi, ne živi, ne funkcionira kako bi “trebao”. On, kao otac, ne zna više što da radi s njim.

I onda dolazimo do ključne točke. Silikoni. Jer u toj obitelji to očito nije estetski zahvat. To je dugoročna investicija s emocionalnim kamatama i rokom otplate koji traje dulje od većine brakova.

On smatra da je Željka dužna vratiti novac. Neovisno o tome što sud kaže. Neovisno o tome što je prošlo cijelo desetljeće. Jer po njegovoj logici, njegov sin je “uložio”, a nije dobio povrat. Kao da je kupio dionice, a ne bio u vezi. I sad netko mora zatvoriti taj minus.

Željka ga gleda.

Ne kao muškarca. Ne ni kao zabrinutog oca. Nego kao materijal koji će mi kasnije poslati u inbox jer zna da ja živim od ovakvih apsurda i da ću to pretvoriti u tekst.

Popije gutljaj. Razmisli taman toliko da ne ispadne impulzivna. I kaže, potpuno mirno:

“Gle, ja sam te silikone odavno zamijenila novima.”

 Pauza.

“Kao i većinu stvari u životu.”

Još jedna pauza.

“Ako baš inzistiraš na povratu, jedino što mogu ponuditi su – oni stari.”

Ono što je fascinantno u toj sceni nije ni zahtjev ni odgovor već činjenica da oboje, svatko iz svog razloga, misle da imaju pravo.

On – jer ne može pustiti priču koja nikad nije bila njegova, ali ju je uredno preuzeo kao obiteljski projekt. Ona – jer je naučila da se kroz život ide naprijed, pa makar iza sebe ostavljala ljude koji još uvijek čekaju povrat nečega što nikad nije bilo njihovo.

I tu se sudare dva svijeta. Jedan koji ljubav pretvara u račun. I drugi koji račun jednostavno – prestane priznavati.

Ni jedan nije baš stabilan. Ali jedan barem ne šalje oca na dejt da naplati sise iz 2012.

Što je, kad malo razmisliš, savršeni sažetak modernog dejtinga. Samo bez upozorenja da dolazi u obiteljskom paketu.