Tri muškarca Melite Š.
Melita je oduvijek znala da će postati policajka. Nacrtala je to još u prvom osnovne, kao zadatak u knjizi iz prirode. Dok su druge curice crtale sebe kao učiteljice, frizerke ili, za one ambicioznije, medicinske sestre, Melita je nacrtala sebe u plavoj odori. Na lagano zgražanje drugarice Jelene.
Život je, naravno, imao druge planove.
Hladni tuš stigao je u osmom razredu, kad joj je ćaća jasno i glasno rekao da to ne dolazi u obzir. Rat je bio u punom zamahu, a on je znao što znači uniforma. Ona nije. I nije se ni stigla posvađati kako treba, jer se toliko rastužila da se razboljela i nije ni otišla na upise.
Mama je riješila stvar praktično. Opća gimnazija. Bila je najbliža njenoj kancelariji pa je samo na marendi skoknula predati papire.
Do kraja srednje, Melita više nije znala što želi biti. Ali je znala da joj matematika ide bez greške. PMF je došao kao logičan izbor. Završila u roku. Dobila posao u školi. I postala nastavnica.
Što je, ironično, drugarica Jelena – sada gospođa učiteljica Jelena – odobrila s velikim osmijehom na proslavi 20 godina male mature.
Melita je voljela svoj posao. Voljela je svoje učenike. Voljela je i taj neki mir koji dolazi kad život posložiš u red. Samo što život ima tendenciju baš i ne ostati u redu.
Tek dva desetljeća kasnije, kad je dobila prigodnu nagradu od 74 eura, shvatila je kako vrijeme leti. Letjela je, doduše, i ona.
Najčešće na Cipar. Kod Konstantinosa.
Konstantinos nije bio neki plan. Bio je tijelo. Strast. Onaj tip odnosa gdje ne postavljaš pitanja jer znaš da bi odgovori sve pokvarili. S njim nije bila profesorica, nije bila racionalna, nije bila “dobra cura”.
Bila je – živa. I malo glupa, ali to ide u paketu.
Ali, jer očito jedan muškarac nikad nije dovoljan kad zakasniš živjeti vlastiti život, Melita nije stala na Konstantinosu.
Fran je bio bliže. Onaj koji šalje poruke ujutro i navečer. Koji pamti sitnice. Koji zna da ne voliš propuh i da ti je kava bolja s mlijekom nego bez. Uz njega se osjećala viđeno, sigurno, nekako… smireno.
Fran je bio ono što bi svi nazvali “pravim izborom”. Što je, naravno, odmah problem. Jer pravi izbor rijetko dolazi s leptirićima, više s osjećajem da bi trebala imati zdravstveno osiguranje i zajednički Google kalendar.
Zato bi tu i tamo uletio Jadranko.
Jadranko je bio kaos. Smijeh do suza, spontanost, ideje koje počinju s “ajmo samo na jedno piće” i završavaju negdje gdje nema signala ni pameti. S njim je zaboravljala sve ostalo.
Nije bio stabilnost. Bio je pauza od stabilnosti.
I tako je Melita, profesorica matematike, završila u situaciji koju ne možeš riješiti ni jednadžbom ni logikom. Tri muškarca. Tri verzije života. I nijedna kompletna.
Popularna psihologija to lijepo zapakira pa kaže kako se tu radi o fragmentaciji emocionalnih potreba. U prijevodu: jedan ti daje tijelo, drugi sigurnost, treći život – i ti odlučiš da ti trebaju sva trojica jer nijedan sam nije dovoljan.
Romantično zvuči dok ne pokušaš to živjeti.
Jer to nije ljubavni život. To je logistika.
Žonglirati emocije i informacije. Rođendane, omiljena pića i imena kućnih ljubimaca. Jednom je skoro Franu poslala poruku za Konstantinosa, a Jadranku čestitala nešto što mu se nije dogodilo. Spasila se tako što je sve počela zvati “bejb”. Univerzalno rješenje za žene koje su se malo zaigrale.
Doduše, Melita nije varala u klasičnom smislu. Spavala je samo s jednim. Ali je lagala svima.
Sebi najviše.
Jer kad voliš tri osobe na tri različita načina, zapravo ne znaš što uopće tražiš. A to umori. Ne dramatično. Ne filmski.
Onako tiho. Odraslo.
Umori te to što moraš misliti tko si danas. I kome.
Jednog dana, ničim izazvana, jednostavno je shvatila da više nema snage biti tri osobe istovremeno, pa napravila ono što ljudi rade kad žele pobjeći, ali to žele nazvati osobnim rastom. Otišla je na Camino de Santiago.
Sama.
Naravno da je otišla sama. Kad imaš tri muškarca, jedino što ti još treba je hodočašće da sve to lijepo posložiš… ili barem izignoriraš bez WiFi-ja.
Tamo negdje između žuljeva, loše kave i ljudi koji svi nešto traže – smisao, mir, oprost ili utičnicu – upoznala je Alessandra iz Trsta.
Nije bio ni strast kao Konstantinos. Ni sigurnost kao Fran. Ni kaos kao Jadranko.
Nije bio ništa od toga.
I upravo zato – bio je sve.
Jer Alessandro nije tražio verziju nje. Nije mu trebala zabavna Melita, ni mirna Melita, ni strastvena Melita. Nije ga zanimalo u kojoj ulozi dolazi.
Samo je hodao uz nju i pričao. Normalno. Bez performansa. Bez očekivanja.
Prvi put nakon dugo vremena, Melita nije razmišljala što treba biti. Nije brojala riječi. Nije filtrirala sebe. Nije imala potrebu ostaviti dojam. Nije bila zanimljivija nego što jest. Nije bila bolja. Bila je – dovoljna.
I to ju je potpuno razoružalo.
Jer ispada da cijelo vrijeme nije tražila “najbolju kombinaciju”. Tražila je mjesto gdje ne mora kombinirati.
Otišla je kod njega. I ostala. Ne zato što je on bio savršen. Nego zato što uz njega nije morala biti ništa posebno.
A nakon tri paralelna života, to je zvučalo kao luksuz.
Naime, ponekad ne trebaš savršenu kombinaciju. Trebaš samo prestati slagati život kao da je album za sličice Životinjsko carstvo.
Melita je, nakon 45 godina, konačno shvatila da život nije zadatak iz matematike. I da je sasvim u redu kad nema točnog rješenja.
Dok god je konačno tvoje.
