Virtualni dečko

Ela je u četrdeset osmoj prvi put imala virtualnog dečka. To zvuči kao dijagnoza, ali nije. Dobro, možda malo jest. Furala je na internetima s muškarcem koji se predstavljao kao njena treća velika životna ljubav. Ona posljednja. Ona u kojoj možeš disati punim plućima. 

Virtualni dečko nije isto što i muškarac s interneta. To je ozbiljnija pojava. To je onaj kojeg upoznaš kroz ekran, a nekako ga uspiješ naseliti u svoju budućnost prije nego si ga pošteno dodirnula. Opasna disciplina. Zahtijeva talent za projekcije i solidnu količinu emotivne nepromišljenosti.

Ela je, eto, imala oboje.

Dario je isprva bio samo poruke. Ljudi su rušili carstva s manje materijala. Ona je gradila njihovo na temelju njegovih videa sunčanog otoka i priča o njima u budućnosti koje joj je on ispričao. A materijala joj je, iz dana u dan, davao na pretek. U tri tjedna ispričali su jedno drugome više trauma nego neki bračni parovi u deset godina. Granice su dogovorili. Ranjivosti podijelili.

Crvene zastavice? Skoro ništa. Što je bio prvi razlog za uzbunu. Jer Ela je dovoljno dugo dejtala da zna: kad djeluje mirno, obično dolazi uragan. Ali ovaj put nije izgledalo tako. Dario je bio green flag. Onaj rijetki. Skoro pa uznemirujuće normalan.

I tu je krenuo problem.

Jer čim se žena s dovoljno ožiljaka opusti, mozak otvara filmski studio. Već ga je vidjela na Božić za obiteljskim stolom. Nazdravlja s njenim ocem i braćom. Mama ga nutka orehnjačom, kao da ga tovi za zimski san. On se smije i drži Elu za ruku.

Netko bi rekao prerano. Ela bi rekla romantika. Psihijatar bi vjerojatno rekao limerencija.

Vidjela je i jutra. Njih dvoje isprepletene. Njegov gradić. Uske ulice. Smiju se kao napaljeni tinejđeri. Kradu smokve.

Smokve.

Kao u dobro produciranoj reklami za Palmolive, onoj s vjetrom u njenoj kosi i njegovim snažnim rukama koje cijede te jebene imaginarne smokve.

I onaj sveti čin. Ritualno gašenje Tindera - rijetki događaj kad se dvoje zajedno odjavljuju sa aplikacije na kraju upitnika stisnuvši “I found someone on Tinder”. To je toliko rijetko da je ta opcija ponuđena kao zadnja od valjda desetak koje možeš odabrati. I to je jedina za koju više nemaš potpitanja i aplikacija nestaje. Digitalne zaruke za ljude s traumama. 

Nikada Ela prije nije to napravila. Ali nikada nije imala ni virtualnog dečka.

Nakon svih svojih Golgota, emocionalnih autogolova i spižđavanja direktno u jamu, pomislila je da je možda napokon naletjela na čovjeka, a ne na još jednog odraslog pubertetliju. Čak je to i izgovorila prijateljici. Što je Svemir, kao i obično, shvatio kao izazov.

Pa je počelo nestajanje. Ne ghosting. To bi barem bilo čisto. Ovo je bilo sofisticiranije. Muško. Poruke kraće. Pauze duže. Toplina hladnija. Prisutnost se povlačila kao more pred nevrijeme.

I Ela je to osjetila prije nego je mogla dokazati. Žene to uvijek osjete. To je naš najgori superpower. Shift in the Matrix. Jebi se Neo. Možda si trebao odabrati drugu pilulu!

Dario nije nestao odjednom. Rastopio se. Što je mnogo okrutnije. Ghosting je metak. Ovo je bilo kao kapanje kiseline. Silent treatment. Kažnjavanje zaglušujućom tišinom.

Nakon previše muškaraca raznih profila i godišta koji su joj na kraju napravili istu stvar, počela je ozbiljno sumnjati da problem nije u njima. Koliko god bila hrabra i nesutrašiva ili ih molila za milost ogolivši se do koske, uvijek bi završavalo isto. Ona im je bila savršena žena, sve ono što su tražili. I onda im je odjednom postala previše pa su se povlačili.

U takvim se slučajevima žena raspadne i prvo radi internu reviziju. Forenzičko knjigovodstvo od ‘78. do jutros. Svaka stavka uredno posložena u tablicu pokušaja i pogrešaka.

Muškarci ghostaju i odu na pivo. Civilizacijske razlike. 

Ali ono što je Elu zapravo ubijalo nije bio Dario. Nego priča koju je s njim napisala. Oplakivala je smokve. Neki budući Božić. Maminu orehnjaču. Njegov grad u kojem nikada ranije nije bila. Imaginarni život. Ne čovjeka. To je važna razlika.

Nju nije ostavio dečko. Nju je ostavio imaginarni zet njezine majke. Što je već posebna podvrsta tragedije. I komedije.

Dario možda nije bio zao. To bi bilo jednostavnije.  Možda je samo bio jedan od onih muškaraca koji znaju biti duboki dok je sve virtualno. A kad ljubav poželi tijelo, vrijeme i odgovornost, naglo razviju alergiju.

Virtualno hrabri. Analogno preplašeni. Takvih su pune dejting aplikacije. Kao komaraca ljeti.

I možda je tu cijela poanta. Snažna žena nije ona koja ne pati. Nego ona koja i dvadeset prvi put preživi slomljeno srce i mušku emocionalnu zbrku, često uredno zamotanu u šarm, nježnost i nedorečena obećanja, uspije pretvoriti u iskustvo umjesto kazne. Reciklirati štetu u mudrost.

Vrlo ekološki. Vrlo Ela.

Dario je možda bio virtualni dečko. Ali bol, nažalost, nije bila virtualna. Srce ne razlikuje piksele.