Lista blokiranih

Doris je jednog utorka čistila mobitel. Ne metaforički. Doslovno. Fotke računa. Screenshotovi recepata koje nikad neće skuhati. Broj vodoinstalatera koji se javlja samo kad Hajduk pobijedi. Petsto megabajta screen savera koje je slučajno opalila dok je gurala mobitel u torbicu. M-Token s bivšeg posla kojem više ni nema pristup.

Vođena logikom izbacivanja smeća koje samo zauzima prostor i navodi Google da ju svaka dva dana upozorava kako nema više pohrane, naleti i na listu blokiranih. Zapravo njen privatni mali digitalni muzej muških promašaja. Registar emocionalnih dužnika.

Kao FINA, ali za romantiku.

Da ju vodi ministar gospodarstva koji na konferencijama voli dijeliti recepte za kruh, njena bi se lista javno objavljivala jednom mjesečno. S obračunatim kamatama, opomenama i statusom ovrhe. Naplata po osnovi pretrpljene gluposti.

Lista blokiranih bila je zapravo privatni azil za emocionalne bjegunce. Tu su bili oni koji su tražili “normalnu ženu”, a pod normalno mislili besplatnu terapeutkinju s dubokim dekolteom. Jedan joj je treći dan dopisivanja poslao tablicu svojih bivših, kao tržišnu analizu. Drugi je tvrdio da je spiritualan, a nije mogao izdržati tri poruke bez da razgovor ode prema njenoj guzici. Treći je nestao kad ga je pitala da li glasa. Demokracija ga je odbila više nego ona.

Neki su tamo završili jer su prvog dana poslali dvije polugole slike. Jednu bez traženja. Drugu “slučajno”. Kod nekih je libido bio jedina imovina. 

Neki su nestali čim je rekla da ne želi pričati o seksu s osobom koju još nije upoznala. Uvrijeđeno bi se povukli kad je postavila granicu. Kod emocionalno nezrelih “ne” se ne čuje kao informacija. Čuje se kao poniženje. Blok. Preventivni. Rizični plasman zatvoren prije isplate.

I sad, tog utorka, iz nekog razloga, Doris krene odblokiravati ljude. Humanitarna amnestija. Otpis dugova. Reprogram kredita.

Krenula je redom. Neke brojeve više ne prepoznaje. Neke kontakte ne razumije. Većina nikad nije ni dobila ime u imeniku. Nisu preživjeli onboarding. 

Odblokirala je samo one za koje je bila sigurna da ni oni nju više ne pamte. Neke je ostavila tamo. Za svaki slučaj. Jer nisu svi dugovi za zatvoriti. Neki se vode kao trajno nenaplativi.

Tu je večer zaspala zadovoljna i uvjerena kako je zatvorila stare račune. Onako čisto. Kao nakon velikog pospremanja. Bez viška. Bez buke. Bez otvorenih tabova u glavi. Samo uredno odložena i zatvorena poglavlja. I negdje između tog osjećaja kontrole i tišine, pomislila je da je možda napokon naučila i da ovaj put, stvarno, ništa više nema za doći na naplatu.

Život, naravno, ima vrlo specifičan smisao za humor. I jako loš tajming. 

Jer, nije ni svanula srijeda. Poruka. Mate. Bivši kojem se iz nekog razloga vraćala kao lošem fondu koji stalno obećava oporavak. 

“Baš si zgodna na profilnoj.”

Tu ulazi. Nježno. Zaboravio je valjda kako je čovjek kojem je dala tri šanse. Tri. To je već državni program subvencioniranja.

Krene dopisivanje. Lako. Poznato. On joj pošalje pjesmu koju su slušali na jednom putu prema moru. Iz vremena njihove “Prve republike”. Prije raspada sustava. I eto ga. Sjećanje radi ono što radi. Ne vraća osobu. Vraća kemiju koju si nekad osjećala. A prečesto to pobrkamo s ljubavlju.

Inzisitira da ju odvede na kavu. A ona njemu nikad nije znala pravo reći ne, pa se isti dan nađu.

Kafić. Doris ga vidi odmah s vrata i instantno zna. Nije se promijenio. Samo se potrošio. Isti šarm, ali izgužvan. Ista obećanja, samo iscrpljena.

Kroz razgovor ležerno kaže da još ima problem s kockom. Ali dugovi su manji. “Starci uskočili.” - kaže to kao da govori kako su mu promijenili gume. Onda, usput, doda da je nedavno “skoro pogodio sistem”. To kockari uvijek kažu kao da pričaju o nagradi za životno djelo. Kao da je upornost vrlina, a ne problem. 

“Bio sam blizu.”

Blizu čega, nitko ne zna. 

Kod takvih je život stalno u produžecima. Skoro je dobio. Skoro je uspio. Skoro se promijenio. 

Konobaru ostavlja premalu manću, a priča o investiranju. Govori da sad “drugačije gleda novac”, a pet minuta kasnije žica cigaretu. I Doris osjeti ono poznato trnjenje intuicije. Kad tijelo skuži prije mozga da razgovaraš s čovjekom koji još vjeruje da će ga spasiti veliki dobitak. U ljubavi ili na ruletu. Njemu je sve isti stol.

Nešto je jebao. Nešto pokušavao. Puno kružio. Nigdje stigao. Kod nekih muškaraca godine ne donesu dubinu. Samo habanje.

Gleda je širom otvorenih očiju. “Slučajno” joj dotakne ruku. Pita za roditelje. Mačku. Sestričnu u Australiji. Kako joj je na poslu. Ide li još u knjižnicu. 

Naizgled sluša. Zapravo procjenjuje kreditnu sposobnost. Gleda ima li još emotivnog limita i je li račun opet aktivan.

Interesira ga ima li ona koga. Doris odgovara kratko. Kao na sudu. Samo ono što ju je pitalo. Onda on ubaci neku staru dogodovštinu. Smiju se. Gin-tonik omekša rubove. A ona počinje uživati u njegovom divljenju.

Kaže da nema nikoga. Iako je pokušavala imati. Na to joj on servira kilu komplimenata. Dvadeset deka utjehe. I svoje rame za plakanje. Stari broker iluzija opet radi pa joj se skoro dogodi opasna stvar. Skoro povjeruje da bi mu mogla dati četvrtu šansu. Četvrtu. 

Četvrte šanse nisu romantika. To je reciklaža recikliranog. Često nazivamo sudbinom ono što je zapravo loša navika s dobrim marketingom. Glava voli poznato. Čak i kad je to poznato nekad razbijalo tijelo iznutra.

Onda izlaze iz kafića. On kaže da će je odvesti doma. Autom. Onim istim za koji je Doris prije par godina platila nekoliko rata kad je bio “u stisci”. I tada se sve tiho razbistri. Kao kad se odmagli staklo.

Pomisli: Ne vraćaš se tamo gdje si patila samo zato što mjesto sad izgleda mirnije. I odbije vožnju. 

Krene pješice. Osjeti olakšanje. Ono odraslo. Ne ono zaljubljeno.

Doma opet uzme mobitel. Nađe Matu. Blok. Povratak na listu. Neka se druži tamo s Markom i ostalim nenaplativim potraživanjima.

Jer lista blokiranih nije groblje propuštenih prilika. To je arhiv preživljenih grešaka. Podsjetnik da neke ljude ne blokiraš iz ljutnje nego iz emocionalne higijene. I nije svaki povratak znak sudbine. Ponekad je samo recidiv. A recidive i tuđe dugove, ne treba refinancirati.

Neki muškarci se ne vraćaju jer su te voljeli. Vraćaju se jer misle da si još otvoren kredit. 

Doris više nije bila banka.