Nevidljiva
Tihana ima dobar smisao za humor i talent da pada na muškarce koji bi joj najradije poslali svoje genitalije poštom, ali emocije nikako. Oni koje je ona voljela, željela ili trebala nikad nisu birali nju radi nje. Birali su dijelove. Najčešće od pupka prema dolje. Uz malo dopisivanja, poneku internu zajebanciju i povremeni osjećaj bliskosti. Tek toliko da čovjek razvije emocionalnu ovisnost prije nego što druga strana shvati da “nije spremna za nešto ozbiljno”.
Nikad ju ne odvode na ručak niti upoznaju s prijateljima. Prodaju joj intimnost, a zapravo nude susrete bez posljedica i svjedoka. Javljaju se kad osjete dosadu ili blagu emocionalnu temperaturu pa šalju poruke tipa: “Dođi kad uhvatiš vremena.”
Što je moderan romantični ekvivalent rečenici: “Trenutno mi treba ljudski kontakt, ali bez ikakve odgovornosti i mogućnosti da me itko pita što smo mi.”
Jedan joj je čak jednom rekao da ne može imati vezu jer je “emocionalno iscrpljen”. Pet minuta kasnije objavio je story iz teretane sa hashtagom #mindset #beastmode i slikom proteinskog shakea veličine manje perilice rublja. Tihana je tad prvi put posumnjala da muškarci možda ne idu na terapiju jer im teretana već glumi osobnost.
Najgore je to što Tihana drži kako je to normalno. Da i ona to želi. Govori prijateljicama kako joj “ne trebaju komplikacije” i “ne želi vezu”, dok paralelno analizira zašto joj je čovjek odgovorio s dvije točke umjesto emojijem.
Jer dvije točke nisu isto što i točka. Dvije točke znače da nešto visi u zraku. Dvije točke znače potencijal. Dvije točke znače da će odrasla žena od četrdeset i nešto godina tri sata glumiti FBI pregovarajući sama sa sobom oko toga je li muškarac hladan ili samo “ima puno posla”.
A onda se taj neki on nakon nekog vremena predomisli i poželi vezu. Neku koju vodi na advent. Koja upoznaje njegovog psa i roditelje. Kojoj kupuje četkicu za zube za “kod njega”.
Neku koja nije ona.
Neki drugi on jednostavno nestane bez objašnjenja. Kao da je Tihana papirnata maramica ostavljena pored kreveta nakon kratkotrajne psihološke prehlade.
Njoj se svaki put otkine dio srca. Pa ga onda krpa novim, istim takvim muškarcima. Jer u životu rijetko biramo ono što je dobro za nas. Biramo poznato.
Tihanina specijalnost su emocionalno nedostupni muškarci koji joj daju taman dovoljno pažnje da preživi do sljedećeg razočaranja. Muškarci koji će gledati svaki story, lajkati svaku novu profilnu i nestati čim razgovor počne zvučati kao nešto stvarno.
Sve to redovito analizira njezina sestra Maja.
S pozicije sretno udane žene u stabilnom braku i s hipotekom na kuću, Maja Tihani svaki tjedan objašnjava gdje griješi.
“Previše si dostupna.”
“Premalo si dostupna.”
“Moraš biti misterioznija.”
“Možda si previše misteriozna.”
“Nemoj odmah odgovoriti.”
“Ali nemoj ni čekati predugo.”
“Muškarci vole izazov.”
“Muškarci vole toplinu.”
“Jebalo te Labello. Stavi ruž.”
“Možda da probaš terapiju.”
Nakon pola kutije cigareta, trećeg pelin-tonika i sat vremena analize jednog seen-a bez odgovora, razgovori već zvuče kao krizni stožer za emocionalne katastrofe. Kao da je Tihana nesposobna provaliti tajnu lozinku svijeta modernog dejtanja pa je Svemir odlučio da nikad neće biti službeno odabrana.
A istina je zapravo puno jednostavnija i puno tužnija.
Neki te ljudi žele samo dok si neobavezna. Dok nemaš potrebe i ne tražiš kontinuitet. Dok si zabavna pauza između njihovih stvarnih života, bivših trauma i nogometa s dečkima.
Tihana to dugo ne vidi. Jer kad se godinama osjećaš nevidljivo, s vremenom počneš biti zahvalan i za pola pogleda.
Nema svaka priča happy end. Neke su samo smiješno tragične. Kao njena. Jer eno je opet. Online u 23:47. Smije se uvodnim forama nekog novog muškarca. Ignorira činjenicu da su crvene zastave toliko velike da bi ih mogla koristiti Hrvatska ratna mornarica.
Ali u odbljesku tih barjaka ona i dalje, potpuno suludo i potpuno ljudski, vidi nadu.
