Nuspojave čekanja

Svi koji su ikad imali tu nesreću da završe na hitnom prijemu neke hrvatske bolnice znaju taj poseban osjećaj. Ono nezaobilazno trnjenje guzice od sjedenja na plastičnoj stolici tri i pol sata dok pokušavate procijeniti umirete li stvarno ili vas sustav samo polako psihološki priprema za smrt.

Jer nitko ne ide na hitnu jer mu je dobro.

OK, osim možda barba Ivice kojem se “nešto muti pred očima”, a na kraju se ispostavi da je slučajno stavio ženine naočale. Minus četiri i cilindri. Čovjek tri sata uvjeren da ima moždani udar, žena doma traži di su joj dioptrijske. Hrvatski zdravstveni sustav i brakovi. U oba ulaziš s nadom, izlaziš s papirologijom. 

Hitna pomoć je posebno mjesto. Limbo između života, smrti i aparata za kavu koji prima samo točno 1,20 €. Tamo ljudi sjede blijedi, natečeni, krvavi, konfuzni, umorni i pomireni sa sudbinom. Paneli između boxova izgledaju kao da ih je 1994. netko postavljao uz rečenicu: “Ma izdržat će to.” I jesu. Kao i dobar dio nacije.

Katarina je na hitnu stigla zbog napadaja panike.

Inspekcija je tog jutra ušetala u firmu, a njenom se šefu činilo logično da ona “to preuzme”. On je, sasvim slučajno, već bio na putu prema granici s Bosnom. Valjda čovjek osjeti kad dolaze problemi pa instinktivno krene prema drugoj državi.

Ona je ostala.

Papiri. Pitanja. Prijetnje kaznama. Kolege koji su zurili u monitore onim posebnim pogledom zaposlenika koji se nadaju da će ih ljudska tragedija zaobići ako budu dovoljno mirni. 

Srušila se oko 11:20 između aparata za vodu i promotivnog roll-up bannera na kojem je pisalo: “Naši zaposlenici su naša snaga.” Samo je ironija još potpuno besplatna u ovoj državi.

Kolegica je zvala taxi jer svi znamo da Uber stiže brže od ambulantnih kola, a Katarina je završila na hitnom prijemu držeći papirnatu vrećicu i pokušavajući ponovno naučiti disati.

Janko je tamo završio iz puno glupljeg razloga.

Dan prije igrao je nogomet s nećacima na igralištu koje je više podsjećalo na minsko polje nego na sportski teren. Proljetna kiša, rupe, skliska trava i muškarac od četrdeset i nešto koji je još uvijek u glavi mislio da ima koljena iz srednje škole.

Spizdio se posred centra igrališta toliko spektakularno da su djeca prvo prasnula u smijeh pa tek onda pitala je li živ.

Mater je odmah rekla:
“Slomio si nešto.”

On je odgovorio “Nisam!” s onim tipičnim muškim samopouzdanjem čovjeka koji bi i s otkinutom nogom rekao da će “proći do sutra”. Instinktivno je znao da takvo što prolazi hladnom oblogom.

Ujutro mu je stopalo bilo veličine manjeg trosjeda. 

Brat ga je ostavio pred hitnom uz onu poznatu: “Ajde javi kad završiš… za šest-sedam sati.”

I tako su Katarina i Janko sjedili jedno uz drugo.

Prvo sat vremena u tišini.

Onda još dva uz povremeno kolutanje očima kad bi netko preko reda pokušao objasniti sestri da njega “samo nešto probada”. Jedan gospodin je dramatično uzdisao svakih osam minuta kao da pokušava osvojiti Oscara za sporednu ulogu plućnog bolesnika. Netko je pojeo sendvič s tunom. U zatvorenom prostoru. Postoje ratni zločini i postoje ljudi koji jedu tunu na hitnoj.

Nakon četvrtog sata Janko je pokušao biti džentlmen.

“Hoćeš čaj iz automata?”

Katarina ga je pogledala kao da ju je zaprosio.

“To je najromantičnija stvar koju mi je muškarac rekao zadnjih godinu dana.”

Pokušao se dignuti iz stolice s odlučnošću čovjeka koji želi impresionirati ženu i stabilnošću mladog laneta na ledu. Nakon kratke borbe s gravitacijom, po čaj je otišla ona. Vratila se s dva napitka koja su imala temperaturu čaja i karizmu kišnice. 

“Evo.”
“Hvala.”
“Ako preživimo ovo, možemo sve.”
“To ljudi govore nakon poroda.”
“I nakon čekanja magnetne rezonance.”

Smijali su se prvi put tog dana. Već u slijedećem trenutku čekaonica je postala njihov mali reality show, samo bez eliminacija jer nitko nije mogao otići kući. 

“Onaj tamo definitivno gugla simptome.”
“Ovaj je došao samo po bolovanje.”
“Ova gospođa će se posvađati sa sestrom za točno tri minute.”
“Dvije.”

Gospođa je krenula nakon minute i pol. Kemija, očito.

Primili su ih gotovo u isto vrijeme. Njega su odvezli prema ortopediji, nju u mali box iza onih sivih panela koji izgledaju kao da pamte i Tuđmana i prvi Nokia ringtone. Gledali su se kroz uski prorez između vrata i zida kao tinejdžeri u lošem ljubavnom filmu s budžetom HZZO-a.

“Ej”, rekao je.
“Ej.”
“Ako umrem dok mi stavljaju gips…”
“To se nikada nikome nije dogodilo.”
“Pusti me da budem dramatičan.”
“Dobro.”

Razmijenili su brojeve telefona na poleđini njegovog nalaza. Romantika je mrtva. Živjela birokracija.

Prvo joj se javio sutradan. Poruka je glasila: “Kako dišeš danas?”

Nije bilo:
“Ej ljepotice.”
Nije bilo:
“Šta radiš?”
Nije bilo ni jednog jedinog vatrenog emoji-ja koji izgleda kao simptom spolne bolesti.

Samo: “Kako dišeš danas?”

Njoj je to, iz nekog razloga, bilo ljepše od pola ljubavnih poruka koje je dobila zadnjih deset godina.

On je završio s gipsom do koljena. Ona s normabelima koje nije htjela piti osim “ako baš mora”. Prvih tjedan dana dopisivali su se više-manje iz dosade. Ili su barem tako govorili sami sebi jer ljudi vole romantiku objasniti logikom. Kao da se ljubav događa uredno i smisleno, a ne kao većina stvari koje nas stvarno promijene.

On joj je slao fotografije natečene noge uz komentare poput: “Mislim da mi stopalo ulazi u treći trimestar.”

Ona njemu screenshotove mailova svog šefa uz: “Ako me ubije stres, želim da svjedočiš.”

Nakon deset dana dovezao se pred njenu zgradu. Uz pomoć štaka, tri psovke i taksista koji ga je pridržao jer “brate, nemoj poginit sad kad si našao curu”.

Donio joj je burek. Ne cvijeće. Ne bombonijeru. 

Burek.

I to i meso i sir jer “nije znao što voli pa je išao na sigurno”. Iskreno, muškarac koji razumije važnost rezervnog bureka ima više emocionalne inteligencije nego pola dejting scene.

Prvi spoj trajao im je šest sati. Tri su proveli pričajući. Dva ismijavajući ljude s dejting aplikacija. Jedan analizirajući je li medicinska sestra s hitne stvarno mrzila sve ljude ili samo muškarce starije od pedeset.

Kasnije su nekako prirodno ostali zajedno. Bez velikih planova. Bez “što smo mi”. Bez astrologinja, coacheva i podcasta o muškoj energiji. Samo su nastavili dolaziti jedno drugome.

On je naučio prepoznati kad joj anksioznost dolazi prije nego ona sama. Ona je naučila da on šuti kad ga nešto muči, ne zato što ga nije briga nego zato što je odgojen u onoj generaciji muškaraca kojoj su emocije bile dopuštene otprilike koliko i parkiranje ispred Hitne.

Ponekad navečer sjede na kauču i gledaju serije koje nijedno zapravo ne voli. On joj svira gitaru. Ona njega tjera da prestane jer uporno pokušava pjevati Olivera u tonalitetu čovjeka kojem treba Ventolin.

I svaki put kad prolaze kraj bolnice pogledaju jedno drugo i kažu:
“Romantično mjesto.”
“Kao Santorini, samo s više traume i manje parkinga.”

Nema više panike. Ništa više nije slomljeno.

Jedino Janko povremeno šepa po stanu, ali sad barem ima nekoga tko će mu reći: “Jesam ti rekla da ne možeš više igrat nogomet s klincima?”