Osmrtnica za desert

Sandra nije imala velika očekivanja. Što je, naravno, zdrava i razumna početna pozicija svake žene koja nakon četrdesete pristane otići na dejt s muškarcem kojeg je upoznala online. Ne zato što su svi muškarci loši, daleko od toga. Neki su samo emocionalno nedostupni, neki komunikacijski nepismeni, neki uvjereni da je “bok, mala” literarni vrhunac, a neki dođu na prvi spoj s osmrtnicom u mobitelu.

Ali o tome ćemo malo kasnije.

Zvao se Joško. Predstavio se kao udovac, što je Sandra primila s onom tihom ljudskom pristojnošću koju žene razviju nakon što shvate da je većina razgovora s muškarcima zapravo hodanje po psihološkom minskom polju. Rekao joj je to prije dejta, sasvim mirno, gotovo dostojanstveno. Ona je pomislila da je lijepo što je otvoren. Da je prošao težak životni period. Da možda nosi neku dubinu, neku tugu, neku priču.

Dogovorili su se u restoranu Mediteran. Jednom od onih mjesta koja pokušavaju izgledati kao da ćeš tamo pojesti nešto lagano, mediteransko i civilizirano, dok u stvarnosti za trećim stolom netko viče na konobara jer “lignje nisu kao prošli put”. More na fotografijama, maslinove grančice po zidovima, bijeli stolnjaci koji su tu šest godina predugo.

Sandra je došla pet minuta ranije, i taman kad je parkirala dvije ulice dalje pa krenula prema restoranu, zazvonio joj je mobitel.

Joško.

“Di si?” pitao je.

“Evo me, parkirala sam. Dolazim za minutu.”

“Ali ja ti čuvam parking.”

Sandra je zastala.

“Molim?”

“Stojim na jednom mjestu ispred restorana. Čuvam ti ga.”

Neke rečenice bi trebale imati ugrađenu blokadu, kao ona zaštita na utičnicama. Ne zato što su opasne same po sebi, nego zato što pokazuju da osoba koja ih izgovara prema drugima ima odnos kakav inače imaju ljudi koji parkiraju preko tri mjesta “samo na pet minuta”.

“Nemoj to raditi”, rekla je Sandra. “To je bezveze. Već sam parkirala.”

“Ali netko mi je već trubio i vikao na mene”, rekao je Joško tonom čovjeka koji ne razumije zašto mu svijet ne plješće za doprinos urbanom kaosu. “Pa sad bi mogla doći, da se isplatilo.”

Sandra je na trenutak pogledala prema nebu, ne zato što je bila religiozna, nego zato što je ponekad jedino nebo dovoljno veliko da primi količinu ženskog umora.

“Neću micati auto. Vidimo se unutra.”

Kad je ušla, Joško je već sjedio. Ili bolje rečeno, zauzimao prostor. Imao je onu energiju čovjeka koji nije došao upoznati drugu osobu, nego održati prezentaciju vlastite posebnosti.

Nasmiješio joj se. Bio je uredan. To ju je živciralo. Čudaci bi, ruku na srce, trebali izgledati čudno. Ne nužno sivi mantil i bijele pamučne mudante, ali barem neka mala vizualna najava. Nešto. Čarape sa sandalama. Prst debeli lanac oko vrata i još jedan tanji uz vrat. Majica s natpisom “vuk samotnjak”. Bilo što.

Ali ne. Joško je izgledao sasvim normalno.

Sjela je. Naručili su piće. I prije nego što je konobarica stigla spustiti čaše, Joško je izvadio mobitel: “E, da ti pokažem slike s godišnjeg.”

Sandra se nasmiješila onim pristojnim osmijehom koji žene koriste kad još nisu sigurne je li muškarac samo dosadan ili će kasnije završiti u rubrici “vjerovali ili ne”.

“Može.”

I onda je krenulo. Deset minuta Joškovih fotografija iz prirode. Joško ispred stijene. Joško kraj potoka. Joško na proplanku. Joško u šumi. Joško na nekoj uzvisini, sam, s pogledom u kameru koji nije govorio “uživam u prirodi”, nego “šuma zna moje tajne”.

Na svakoj slici isti izraz lica. Prazan, ukočen, ozbiljan. Kao da ga je netko zamrznuo u trenutku kad je čuo lošu vijest, ali je odlučio ipak nastaviti planinarsku turu. Nigdje osmijeha. Nigdje ljudi. Nigdje pas, prijatelj, slučajni prolaznik, medvjed, sendvič, bilo što. Samo Joško i hrvatska divljina, u intimnom odnosu koji je Sandri postajao sve neugodniji.

“Ovo ti je Velebit”, rekao je. “Ovdje sam bio skroz sam.”

“Naravno da jesi”, pomislila je Sandra.

“Ovo je isto Velebit, ali drugi dio.”

Velebit očito nije bio konzultiran.

“Ovdje sam razmišljao o životu.”

Sandra je pogledala fotografiju. Joško je stajao ispod stabla i gledao u kameru kao čovjek koji je upravo iz principa odlučio prestati treptati.

“Lijepo”, rekla je. Jer što kažeš muškarcu koji ti deset minuta pokazuje fotografije s planina na prvom dejtu? “Imaš li možda dozvolu za boravak među ljudima?” To bi bilo nepristojno. A žene su, nažalost, često pristojne upravo u trenucima kad bi trebale ustati, uzeti torbu i otići kao da ih zovu iz USKOKa.

Pokušala je promijeniti temu. Spomenula je svoj razvod, lagano, usputno. Čisto da razgovor skrene s njegove kolekcije pejzažnih dokaza o emocionalnoj izolaciji.

Joško se tada naslonio u stolici: “Sigurno te zanima kako mi je žena umrla.”

Sandra je spustila čašu: “Ne, ne moraš o tome ako ne želiš.”

“Ma znam ja da su žene radoznale.”

“Stvarno, ne moraš.”

“Sigurno ti je čudno što nisam odmah rekao.”

“Joško, stvarno je u redu.”

Ali Joško nije čuo “u redu”. Joško je čuo poziv na sudski postupak. Odjednom je opet uzeo mobitel. Nije to bilo ono normalno vađenje mobitela, kad netko traži sliku psa ili adresu restorana. To je bilo vađenje mobitela čovjeka koji ima spreman dokazni materijal za situacije koje nitko nije tražio.

“Da mi vjeruješ”, rekao je i gurnuo joj ekran pred lice.

Sandra je prvo mislila da vidi fotografiju. Možda još jednu s Velebita. Možda njegovu pokojnu ženu. Možda neku uspomenu, nešto sentimentalno, neugodno, ali ljudski.

Nije.

Bila je osmrtnica. Osmrtnica njegove pokojne žene. Na mobitelu. Spremna. Kao da se nalazi između galerije slika s odmora i aplikacije za vremensku prognozu.

Sandra je osjetila kako joj se lice pretvara u onu masku ljubaznosti koju žene nose kad tijelo već zna da treba bježati, ali mozak još pokušava završiti večeru jer kažu da je nepristojno ustati usred predjela.

“Da ti vjerujem što?” pitala je polako.

“Da se ubila.”

Tišina.

Ne ona romantična tišina između dvoje ljudi koji se razumiju bez riječi. Više ona tišina u kojoj konobarica iza šanka odjednom počne slagati čaše sporije, jer i čaše žele čuti nastavak istrage.

Sandra je zurila u njega. Zašto bi ona to ne vjerovala? Zašto bi itko na prvom spoju sumnjao u službenu verziju smrti njegove žene? Zašto je on imao osmrtnicu spremnu? Zašto je smatrao da je upravo ovo, između mineralne i narudžbe glavnog jela, pravi trenutak? I najvažnije, zašto je Sandra još uvijek sjedila?

Odgovor je jednostavan. Zato što žene u neugodnim situacijama često prvo pokušavaju ne eskalirati. Jer tako smo odgojene. Budi fina. Budi mirna. Ne pretjeruj. Možda si krivo shvatila. Možda je čovjek samo ranjen. Možda je trauma. Možda je Velebit.

A možda je, Sandra moja, vrijeme da ne budeš “CSI prvi dejt” nego živa osoba koja ide doma.

Ali Joško je bio intenzivan. Ne otvoreno agresivan. Samo gust. Težak. Kao magla u kojoj nešto ne štima. I Sandra je instinktivno znala da ga ne želi naglo uvrijediti. Ne zato što mu duguje obzir, nego zato što joj je zdrav razum šaptao da od ljudi koji nose osmrtnice po mobitelu treba odlaziti strateški.

Zato je promijenila temu. Pitala ga je što preporučuje iz menija. To se činilo sigurnim. Hrana je neutralna tema, pomislila je.

Slatka, naivna Sandra.

Joško se odjednom sagnuo kraj stolice i podigao plastičnu vrećicu iz Lidla: “Susjeda mi je donijela neke kolače”, rekao je. “Pa sam mislio da podijelim s tobom.”

Sandra je pogledala vrećicu. Unutra su bili tanjurići omotani folijom. Nešto kremasto. Nešto s jabukama. Nešto što je možda bilo kolač, a možda upozorenje. Sve je to izgledalo kao ostatak nekog obiteljskog ručka na kojem se nitko nije dovoljno snažno pobunio protiv višesatnog sjedenja.

“Joj, hvala, ali ne bih”, rekla je.

“Zašto?”

“Ne jedem baš slatko navečer.”

To nije bila istina. Sandra bi inače pojela tiramisu u ponoć iz pepeljare da je dan bio dovoljno loš. Ali nije htjela jesti ništa što je u restoran donio muškarac koji je pet minuta ranije otključao mobitel da joj pokaže osmrtnicu pokojne žene.

“Ma probaj barem ovo.”

“Neka, stvarno.”

“Susjeda super radi kolače.”

“Vjerujem.”

Nije vjerovala. Nije više vjerovala ni konobarici. Zapravo, u tom trenutku nije vjerovala ni stolnjaku.

Vrećica je završila kraj njegove stolice, diskretno, ali dovoljno prisutno da Sandra cijelo vrijeme ima osjećaj kako na spoju nisu sami. Bila je tu ona. Bio je tu Joško. Bila je tu njegova mrtva žena u mobitelu. Bila je tu susjeda u tragovima. I negdje u pozadini, maslinova grančica na zidu, koja je vjerojatno molila da je netko skine i odnese u normalniji objekt.

Nakon još desetak minuta razgovora koji je uključivao Joškovo objašnjavanje da mu je samoća “pročistila dušu”, ali na način koji je Sandri zvučao kao da je duša pobjegla i promijenila broj, odlučila je završiti večer.

“Ja ću krenut polako”, rekla je. “Sutra rano ustajem.”

To je bila laž. Sutra nije ustajala rano. Sutra bi najradije ležala do deset i razmišljala o tome kako joj je život došao do točke u kojoj joj prvi dejt uključuje parking incident, foto album lika bez života u očima, i digitalnu osmrtnicu.

Ali žene imaju pravo na laž kad je alternativa objašnjavanje očitog muškarcu koji očito s očitim nije na ti.

“Već?” pitao je Joško.

“Da, stvarno moram.”

“Šteta. Baš sam mislio da drugi put dođeš kod mene. Ja bih kuhao.”

Sandra je osjetila kako joj se unutarnji alarm ponovno pali. Ne onaj mali, elegantni alarm. Nego onaj hotelski požarni alarm u tri ujutro, kad svi gosti izlaze u pidžamama i netko obavezno pita: “Je li stvarno požar ili samo vježba?”

“Ne bih baš išla kod tebe na drugi dejt”, rekla je. “Nije mi to ugodno.”

Joško se nasmiješio kao da je upravo našao savršeno razumno rješenje: “Ma ne brini se. Ako se ja previše uzbudim, znam biti gospodin. Odmah odem u kupaonicu i to riješim sam, pa možemo nastaviti večer.”

Konobarica se pojavila s računom brzinom vatrogasaca kad jure na požar u rafineriji. Sandra joj je u tom trenutku bila zahvalna kao da joj je donijela bubreg za transplantaciju, a ne fiskalizirani komadić papira.

Jer Joško, naravno, nije šaptao. Zašto bi šaptao? Diskrecija je za ljude koji razumiju društveni kontekst, a Joško je te večeri već javno tijelom branio parking mjesto, prezentirao osmrtnicu na mobitelu i izgovorio svoj “kupaonski protokol” kao da citira bonton.

U njegovom svijetu ovo je vjerojatno bio solidan dejt.

Sandra je platila svoj dio. Inzistirala je. Ne zato što je imala problem da joj muškarac plati piće, nego zato što nije htjela da Joško ikad u životu može reći: “A ja sam te častio.” Neke dugove ne želiš. Neki računi se plaćaju odmah, na licu mjesta, prije nego završiš u tuđoj verziji priče kao žena koja je “dala krive signale” jer je prihvatila mineralnu.

Ustala je.

“Da ti ipak dam malo kolača?” pitao je.

“Ne treba, hvala.”

“Sigurno?”

“Sigurno.”

To “sigurno” izgovorila je tonom žene koja bi radije pojela stiropor iz kutije za dostavu hrane nego ponijela desert iz najlon vrećice muškarca koji nosi smrtni slučaj u galeriji mobitela.

Izašla je mirnim korakom. Nije trčala. Žene ne trče iz jezivih dejtova. One se udaljavaju dostojanstveno, kao srne koje su završile tečaj poslovne komunikacije.

Kad je sjela u auto, odmah je zaključala vrata. Onda je duboko udahnula. Pa još jednom. Pa pogledala prema restoranu, gdje je kroz staklo vidjela kako Joško stoji kraj stola, s vrećicom u ruci, kao čovjek koji ne razumije zašto se ljubav opet nije dogodila.

Sandra je upalila auto.

I tada joj je, potpuno mirno, bez drame, bez histerije, bez pretjerivanja, kroz glavu prošla jedna jedina misao:

“Ovaj je sigurno ubio onu svoju sirotu ženu!”