Plan B
Branka i Vedran nisu bili mladi, ludi i bez obaveza. Bili su srednje umorni, emocionalno dostupni između dva roditeljska sastanka i romantično raspoloženi otprilike od 21:47 do 22:03, ako nitko ne povraća, ne traži vodu, ne sanja čudovište ispod kreveta i ako se najmlađi ne sjeti da baš sad mora pokazati crtež dinosaura “koji ima osjećaje”.
Branka je imala troje djece. Vedran dvoje. Zajedno su imali pet razloga zašto se seks u njihovom slučaju nije zvao seks, nego projekt s rokom isporuke koji se stalno odgađao.
Prvi put kad su se dogovorili da će se vidjeti kod njega, njegovo mlađe dijete je dobilo temperaturu. Ne neku ozbiljnu temperaturu, nego onu dovoljno dramatičnu da uništi planove, ali nedovoljno dramatičnu da čovjek barem može reći: “Dobro, ovo je objektivna katastrofa.” Ne. Bila je to temperatura 37,4 uz teatralno ležanje na kauču i pitanje: “Tata, hoću li umrijeti?”
Vedran je poslao poruku Branki: “Ne mogu večeras. Mali je bolestan.”
Branka je odgovorila: “Razumijem.”
Što je na ženskom značilo: razumijem, ali svemir mi se gadi.
Drugi put su pokušali kod nje. Djeca su trebala biti kod bivšeg muža. Trebala. Ta riječ u roditeljstvu ima istu pouzdanost kao “jednom ćemo na neku cugu” u dopisivanju s emocionalno nedostupnim muškarcem.
Bivši je nazvao pola sata prije no što ih je trebao pokupiti: “Ej, neću ih ipak moći uzeti. Nešto mi je iskrsnulo.”
Branka je stajala u hodniku, našminkana, s opranom kosom, što je za majku troje djece već gotovo erotski čin sam po sebi, i gledala kako joj večer propada kao souffle u pećnici kojoj je riknuo donji grijač.
Vedranu je poslala: “Promjena plana. Djeca ostaju kod mene.”
On je napisao: “Možemo se samo malo vidjeti?”
A ona je pogledala dnevni boravak u kojem se jedno dijete svađalo s jastukom, drugo tražilo punjač, treće plakalo jer je banana “krivo otvorena”, i shvatila da “samo malo vidjeti” u tom okruženju znači sjediti u kuhinji, piti mlaku kavu i šaptati kao dvoje napaljenih agenata u špijunskom filmu, samo s manje seksipila i više mrvica na podu.
Treći pokušaj bio je ozbiljan. Logistika je bila impresivna. Djeca su bila raspoređena kao da se priprema NATO vježba. Jedno kod bake. Dvoje kod prijatelja. Dvoje na rođendanu. Branka je imala depilirane noge, Vedran je kupio vino, stan je bio pospremljen do razine koja jasno pokazuje da netko očekuje golotinju.
I onda je Vedranovo dijete nazvalo s rođendana.
“Tata, meni se više ne sviđa ovdje.”
Vedran je zatvorio oči. Branka je otvorila vino.
Dijete je nastavilo: “Dođi po mene.”
I tako je strast opet izgubila od dječje socijalne nelagode, te najmoćnije kontracepcije poznate čovječanstvu.
Četvrti put su rekli: nema više velikih planova. Planovi su za ljude bez djece, pasivnih bivših partnera i školskih Viber grupa. Oni će spontano.
Spontano je trajalo devet dana.
Jer kad imaš djecu, spontanost je kad uspiješ pojest jogurt prije nego mu istekne rok.
Jedne večeri, sasvim neplanirano, našli su se sami. Svi su spavali. SVI. To se ne događa često. To je onaj trenutak kad roditelj ne zna treba li biti sretan ili provjeriti dišu li.
Branka i Vedran su se pogledali.
Nije trebalo ništa govoriti. Sve je bilo jasno. Zvijezde su se posložile. Sudbina se napokon prestala ponašati kao pijana tetka na svadbi. Krenuli su jedno prema drugome, polako, odraslo, s onim pogledom koji kaže: možda ipak ima života nakon užine, zadaće i dječjih čarapa bez para.
I tada se iz hodnika začulo: “Mama?”
Branka se ukočila. Vedran je šapnuo: “Možda sanja.”
Iz hodnika opet: “Mama, ja ne mogu spavati.”
Naravno da ne možeš, sunce ti tvoje kalajisano. Tvoja majka je upravo pokušala imati trenutak i pol samo za sebe.
Dijete je ušlo u sobu noseći plišanca, dekicu i apsolutnu pobjedu nad romantikom. Vedran je sjeo na rub kreveta kao čovjek koji je upravo izgubio rat koji nije ni znao da vodi.
Branka je pomilovala malu po kosi i rekla: “Dođi, ljubavi.”
A Vedran je gledao u strop i shvatio da seks s osobom koja ima djecu nije stvar kemije. To je stvar termina, sreće, logistike, i možda babysitterice s čeličnim živcima, vlastitim autom i nultom stopom otkazivanja.
Jer djeca nisu protiv ljubavi. Ne namjerno. Ona samo imaju šesto čulo za trenutak kad odrasli pokušaju biti išta drugo osim roditelji. Kao mali emotivni radari koji se aktiviraju čim netko zaključa vrata spavaće sobe, natoči vino ili kaže: “Mislim da napokon imamo malo mira.”
Mira, naravno, nema. Postoji samo tišina između dva “mama”, jedan propušteni poljubac i nada da će za desetak godina svi otići na ekskurziju isti vikend.
Do tada, Branka i Vedran ostaju zaljubljeni, napaljeni i duboko nerealizirani. Što je, kad bolje razmisliš, možda najtočniji opis roditeljstva nakon razvoda.
Tu su ljubav, želja i dobar plan. Samo što, usred noći, netko uvijek mora piškiti.
