Fusnota

Bilo je to u prošloj američkoj administraciji, ne u ovoj. U ovoj se u Amerike ne putuje osim ako baš ideš navijati za Modrića i ekipu, jer postoje granice između avanture i svjesnog ulaska u državu u kojoj te već na aerodromu gledaju kao da si došla ilegalno raditi, udati se, rušiti poredak ili kupiti magnet s Kipa slobode pa ugroziti nacionalnu sigurnost.

Glorija je išla na turistički sajam u New York po nalogu velikog šefa koji je samo rekao: “Odlučili smo da ti ideš.”

Kao da je rekao: “Ajde skoči do računovodstva po fascikl.”

A ne: “Ti ideš sama preko oceana, u grad koji si do sada gledala uglavnom u serijama, filmovima i tuđim Instagram pričama, gdje žene hodaju u kaputima boje karamele, piju kavu veličine dječje glave i izgledaju kao da im i emocionalni slom ima dobru rasvjetu.”

Let je bio iz Beča. Direktan Beč - New York. To je zvučalo kulturno, europski i odraslo, što je Gloriju dodatno nerviralo jer se ona iznutra osjećala kao osoba koja bi najradije zagrlila kofer i pitala ga zna li on možda što se radi na imigraciji.

Nije prvi put letjela. Bila je ona i do Londona, i do Pariza, i do Frankfurta, i jednom do Barcelone s grupom prijateljica koje su već na aerodromu zaključile da sangria nije alkohol nego ambijent. Ali jedno je letjeti dva sata preko Europe, a drugo je sjesti u metalnu cijev s krilima i reći: “Dobro, idemo preko oceana.”

Kao da je ocean malo veća lokva, a u stvarnosti se radi o ogromnoj plavoj prijetnji koja samo čeka da se čovjek opusti.

Spakirala se tri dana ranije. Pa se raspakirala. Pa se opet spakirala. Vagala je kofer na kupaonskoj vagi tako da je prvo stala sama, pa s koferom, pa oduzimala razliku, jer panika od odrasle žene napravi knjigovođu vlastitog živčanog sloma. Kofer je imao manje od osamnaest kila. To ju je smirilo otprilike četiri minute.

Kupila je i kaput. Ne zato što joj je nužno trebao novi kaput, već zato što je negdje u glavi imala ideju žene koja prvi put dolazi u New York. Ta žena ne izlazi iz aviona u jakni u kojoj inače ide u Studenac po mlijeko, nego u kaputu koji govori: “Ja znam kamo idem.”

Glorija nije znala kamo ide. Ali kaput je znao.

Prije puta je zapalila svijeću svetom Kristoforu. Za svaki slučaj. Jer kad ideš preko Atlantika u avionu koji ćeš sljedećih devet sati dijeliti s ljudima koji hrču, kišu, skidaju cipele i naručuju sok od rajčice iz razloga koje znanost još nije objasnila, odjednom ti svi sveci djeluju kao korisni vanjski suradnici.

Na aerodromu u Beču bilo je more ljudi. Svih boja, jezika, veličina, parfema i tjelesnih mirisa. Bebe su plakale, odrasli su se ponašali kao djeca s putovnicama, jedan muškarac je check-in agentici pokušavao objasniti da njegov ručni kovčeg “nije baš toliko velik”, iako je izgledao kao da u njemu nosi vanjsku jedinicu klime.

Glorija je procijenila kako bi bilo mudro drmnut tequilu za ohrabrenje. Normabel je za pičkice. A ona je žena s velikim Ž. Problem sa ženama s velikim Ž je što ponekad imaju plan veličine salvete i samopouzdanje veličine međunarodne zračne luke.

Popila je jednu. Pa drugu. Treća je bila već riskantna. Četvrta se dogodila zato što se u životu neke greške ne dogode odjednom, nego se samo sklizneš niz njih kao niz stare stepenice.

Kad je ušla u avion, dobila je srednje sjedalo. Ono mjesto gdje ljudsko dostojanstvo ide čekati smrt. Nisi ni do prozora da gledaš oblake i glumiš dubinu, ni do prolaza da možeš ustati bez međunarodnih pregovora s nepoznatim ljudima. Samo si tu. Komad mesa između dva tuđa životna izbora. Ona je tražila prozor, ali nije joj grah tako pao. 

Stjuardesa je već mahala rukama i objašnjavala izlaze, ulaze, vestu za spašavanje i onu masku za kisik koja ti padne iznad glave ako avion odluči prestati biti avion i postati problem. Glorija je momentalno zatvorila oči. Nije htjela znati. Uostalom, znala je od prije. Sjeća se kako je na prvom letu za London imala devetnaest, gledala je sve, upijala sve i nije ju bilo strah. Možda zato što s devetnaest nemaš strah od smrti, troje djece koja te doma čekaju i još ne znaš da odrasli život nije sloboda nego tablica obaveza s povremenim kvarom perilice suđa.

Osjetila je kako joj je netko skoro sjeo u krilo. Otvorila je lijevo oko tek toliko da procijeni situaciju. Muškarac od nekih pedeset godina uguravao se na sjedalo uz prozor. Imao je jaknu prebačenu preko ruke, malo razbarušenu kosu i izraz čovjeka koji je zadnjih dvadeset minuta trčao kroz aerodrom s boarding passom u zubima i životnim odlukama u rasulu.

“Sorry,” rekao je na engleskom koji je zvučao kao da je prošao nekoliko granica bez pauze za kavu. Glorija je kimnula i ponovno zatvorila oči. Avion je krenuo. Pa stao. Pa opet krenuo. Pa ubrzao. Pa se dogodilo ono užasno čudo kad metalna grdosija više nije na zemlji.

Glorija nije gledala uzlet. Ali ga je osjetila. Kad se napokon čuo onaj zvuk koji civilizirano čovječanstvo prepoznaje kao dozvolu da može ić pišat i zvati stjuardesu za preskupu cugu, otvorila je oči.

Bila je živa, a to je uvijek dobar početak putovanja.

“First time to New York?” pitao ju je muškarac do prozora.

“First time over ocean,” rekla je.

“Me too nervous,” doda on.

Glorija ga je pogledala.

“Where are you from?”

“Zagreb, Croatia” odgovori on, i Glorija se nasmijala. Pa naravno! Odeš iz Beča za New York, sjedneš među sve jezike svijeta, pripremiš se psihički da ćeš devet sati provesti između nekog Norvežanina koji jede bademe i Amerikanke koja ti želi ispričati cijeli život, a na kraju ti se uz prozor smjesti Hrvat.

“Pa što odmah ne kažeš?” rekla je.

“Pa nisam znao da si naša.”

“Nakon četiri tequile više ni ja nisam sigurna što sam.”

Zvao se Viktor. Nešto joj je pričao. Da je jedva uhvatio let. Da ide poslovno. Da mrzi aerodrome, ali voli New York kad ga ne gleda kroz raspored sastanaka, akreditaciju oko vrata i mailove koji počinju sa “samo kratko”. Da mu je avion uvijek najgori dio puta, što je Gloriji bilo simpatično jer je voljela ljude koji priznaju strah umjesto da glume da su ih odgojili vukovi i Lufthansa.

Pitala ga je čime se bavi, ali negdje između “turizam”, “partneri” i “neki sajam” tequila je odlučila da je njezino radno vrijeme završilo. Zaspala je. Ne zato što je bio dosadan, nego zato što je tequila odradila ono što je obećala.

Probudila se negdje iznad Atlantika, s otvorenim ustima i dostojanstvom koje je ostalo na gateu u Beču. Viktor se pravio da nije primijetio. To joj se svidjelo. Muškarac koji zna šutjeti dok žena spava otvorenih usta ima potencijala. Ili barem osnovnu kućnu kulturu, što je danas već skoro karakteristika za LinkedIn endorsement.

Kad su sletjeli u New York, prvo je prošla imigraciju. Red je bio dug, ozbiljan i pun ljudi koji su odjednom izgledali krivo čak i kad nisu ništa skrivili.

Službenik ju je pitao zašto dolazi.

“Business. Travel fair,” rekla je.

Koliko ostaje.

Tjedan dana.

Gdje spava.

U hotelu.

Ima li što za prijaviti.

Samo umor, ali to se valjda ne prijavljuje.

Nije to rekla, naravno. Nije bila luda. Postoje šale koje se ne pričaju ljudima koji imaju moć poslati te natrag preko oceana prije nego što si uspjela kupiti magnet “I love New York” i preplatiti kavu. Uzeli su joj otiske, fotografirali je i pustili. Pokupila je kofer. Prošla carinu i izašla van.

New York ju je dočekao hladnim zrakom, sirenama, žutim taksijima i osjećajem da je upravo ušla u film u kojem nitko nije čekao da nauči tekst.

Viktor se opet našao kraj nje. Neki ljudi ne ulaze u život. Oni se pojave kao pogrešno parkiran auto, odjednom su tu i smetaju ti planu.

“Ideš na Manhattan?” pitao je.

“Ne, idem sad malo do Pennsylvanije brati borovnice,” rekla je. “Naravno da idem u hotel.”

“Koji?”

“Yotel New York Times Square.”

Ime hotela zvučalo je kao da će spavati u pametnom frižideru, ali bio je blizu Javits Centera, imao je bar, pogled na grad i sobe dovoljno male da čovjek odmah shvati kako je u New Yorku i da kvadrati tamo očito imaju vlastiti ego.

Viktor je zastao: “Nema šanse! I ja isto!”

Glorija ga je pogledala.

“Ideš i ti u Javits?”

“Da. Travel show.”

“Turizam?”

“Turizam.”

Jer kad su već tu, cimeri iz aviona, zašto ne i isti hotel, i isti sajam, i ista industrija. Isti Svemir koji opet misli da je scenarist romantične komedije, a zapravo je samo pijan i ima pristup tipkovnici. 

Uzeli su taxi. Nakon devet sati leta, imigracije, carine i borbe s koferom, javni prijevoz zvučao je kao test karaktera koji nitko nije naručio. U taxiju su sjedili svatko na svojoj strani zadnjeg sjedala, umorni, zgužvani i tiši nego u avionu. Manhattan se ukazao negdje između umora i nevjerice. Glorija je naslonila glavu na prozor. 

“Sad bih trebala biti uzbuđena,” rekla je.

“Jesi?”

“Nisam. Sad trebam samo tuš, krevet i možda novu osobnost.”

Viktoru je kut usana pobjegao prema osmijehu. I to joj se svidjelo. Nije se nametao. Nije od svake njezine rečenice radio pozivnicu za monolog o tome kako svijet zapravo funkcionira. Nije joj pokušao popraviti umor, objasniti New York ni dati savjet koji nitko nije tražio. Samo je prihvatio njezinu rečenicu takvu kakva je bila. I pustio je da bude umorna.

Sutradan ujutro sreli su se u hotelskom lobiju, oboje mamurni od jet laga. Ona je imala podočnjake, ali dobar kaput. On je imao kavu i pogled čovjeka koji se još nije pomirio s vlastitim krvotokom.

“Taxi do Javitsa?” pitao je.

“Može.”

Tako je počelo. Kao praktična odluka dvoje Hrvata u New Yorku koji su shvatili da mogu podijeliti prijevoz, tišinu i račun.

Na sajmu su bili profesionalni. Ona je razgovarala s partnerima, skupljala vizitke, smješkala se, obećavala follow-up mailove i zapisivala stvari koje će kasnije prepisati u izvještaj tako da zvuče kao strategija, a ne kao “hodala sam osam sati u cipelama koje me mrze”. On je radio isto, samo s druge strane štanda.

Taj su dan zajedno ručali. Sendvič koji je koštao kao manji kvar na autu. I popili kavu koja nije bila kava nego tamno smeđa voda s naznakom kofeina. Pričali su o glupostima. O knjigama koje su počeli, a nisu dovršili. O serijama koje su gledali prekasno navečer. O Baliju, na koji bi ona išla kad bi joj netko iz života izbrisao obveze i grižnju savjesti, a on je već bio i nije mu baš nešto. O Južnoj Koreji, jer bi on volio vidjeti Seoul, a ona je rekla da bi tamo vjerojatno kupila pola kozmetičke industrije i onda glumila da je to ulaganje u sebe. O Australiji, koja joj je zvučala prekrasno, ali predaleko, kao da je netko nacrtao kontinent i rekao: “Evo, ovo je za ljude koji stvarno imaju volju preživjeti okruženi životinjama i kukcima koji izgledaju kao da mogu ubiti pogledom.”

Nisu pričali o velikim životnim temama. Nisu otvarali dušu ni jedno drugome secirali prošlost. Nisu izigravali dvoje stranaca koji su se sreli u avionu i postali sudbina. Samo su razgovarali. Neobavezno. Bez težine. I baš zato je bilo ugodno.

Te večeri popili su čašu vina u baru preko puta hotela. Bar je bio taman dovoljno lijep da se čovjek osjeća kao da je slučajno upao u bolju verziju svog života. 

Viktor ju je gledao malo duže nego što je potrebno kad netko samo sluša. Ona je to primijetila. Žene primijete kad ih netko gleda kao da su zanimljive, pogotovo nakon godina u kojima ih se uglavnom gleda kao kalendar obveza, frižider s informacijama i osobu koja zna gdje je punjač.

“Što sutra imaš?” pitao je.

“Sastanci tek popodne.”

“I ja.”

“Hoćeš razgledavanje?”

“Imamo pet sati.”

“Znači nećemo vidjeti ništa.”

“Savršeno. To mi je najdraža vrsta turizma.”

Plan je bio ambiciozan, jer ljudi koji prvi put dođu u New York uvijek misle da se grad može odraditi kao shopping lista. Times Square. Bryant Park. Fifth Avenue. Rockefeller Center. Central Park barem po rubu, da se može reći da se bilo. Grand Central, jer je lijep i jer ljudi vole stajati nasred kolodvora i osjećati se kao da će im se upravo promijeniti život. Možda i pogled na Empire State Building, ako ih noge ne izdaju prije identiteta.

Vidjeli su nešto od toga. Ne puno. Više su zastajkivali nego hodali. Smijali se. Na Times Squareu se rugali ekranima i turistima, potpuno ignorirajući činjenicu da su i sami turisti. U Central Parku su pojeli hot dog koji nije imao nikakvu nutritivnu vrijednost osim američkog iskustva. Kod Grand Centrala joj je rekao da joj dobro stoji New York, na što je ona dodala: “Meni dobro stoji sve što ne moram prati, hraniti i voziti na trening.”

On se opet smijao. I opet joj se to svidjelo.

Tu večer završili su kod nje u sobi. Nije bilo velike najave, ni “ovo mi se nikad ne događa” ili “imam feeling da te znam cijeli život”. Hvala Svemiru, jer kad muškarac to kaže prerano, negdje u pozadini zasvira sirena za evakuaciju zdravog razuma.

Bilo je jednostavno. Dvoje odraslih ljudi. New York. Malo vina. Umor. Privlačnost. Hotelska soba. I ona vrsta tišine koja prestane biti neugodna i postane poziv.

Tako je bilo svih preostalih dana sajma. Preko dana sastanci, vizitke, prezentacije, osmijesi, cipele koje režu i šefovi mailovi s milijardu pitanja o tome što je prodala, ugovorila i dogovorila. Navečer Viktor. Ponekad vino. Ponekad šetnja. Ponekad samo soba.

Nije pitala previše. Nije ni on. Nije očekivala ništa. Nije u glavi birala haljinu za drugi brak. Nije zamišljala kako će se slučajno sresti u Zagrebu, pa će on reći da nikad nije zaboravio njezin smijeh, a ona će glumiti da joj nije drago, dok u pozadini svira neka pjesma koju bi algoritam odmah uništio reklamom za deterdžent.

Nije.

Bilo joj je lijepo. I to je bilo dovoljno.

Kad je sajam završio, on je morao dalje. Neka druga destinacija, drugi sastanci, drugi hotel. Ona se vraćala doma. Djeci. Šefu. Stvarnom životu.

Na aerodromu su se zagrlili. Dovoljno dugo da se zna da se nešto dogodilo. Dovoljno kratko da nitko ne mora glumiti kako zna što bi s tim.

“Čuvaj se,” rekao je.

“I ti,” dodala je.

I to je bilo to. Nije ga tražila. Nije ga pokušala naći online. Znala je za koju firmu radi, mogla ga je pronaći da je htjela. Ali nije htjela. Nije joj trebao nastavak, nije joj trebala analiza, nije joj trebala romantična forenzika. New York je bio New York. Šest noći izvan stvarnog života. I neka tako ostane.

Prošli su mjeseci. Došao je prosinac, onaj mjesec u kojem se svi odjednom vole, cijene, zahvaljuju, nazdravljaju uspješnoj godini i pričaju o partnerstvima, dok u sebi računaju koliko još kanapea mogu pojesti bez da izgleda kao da nisu jeli od ljeta. Glorija je, zajedno s kolegama iz odjela, bila pozvana na domjenak najvećeg partnera svoje tvrtke.

Odjenula je crnu haljinu, onu koja govori: “Poslovno sam pristojna, ali nisam umrla iznutra.”

Uzela je čašu vina. Slušala razgovore o sezoni, rezultatima, tržištima, planovima i “sjajnoj sinergiji”, frazi zbog koje bi trebalo automatski isključiti struju u dvorani.

I onda je na drugoj strani prostorije ugledala poznatu siluetu. Viktor. Njezin six night stand iz New Yorka. Stajao je tamo u tamnom odijelu, s čašom nečega u ruci, nasmijan, okružen ljudima koje je očito poznavao.

Glorija se ugodno iznenadila. Bilo joj je drago vidjeti poznato lice iz jedne lijepe, čudne, daleke epizode pa mu je prišla s  koketnim osmijehom, stala pred njega i rekla: “Fancy seeing you here.”

Na engleskom. Jer to je trebala biti fora koja će ga podsjetiti na New York i možda biti njihova mala privatna šala. Jer ljudi ponekad imaju potrebu sami sebi zakomplicirati život dramaturškim efektom, kao da im svakodnevica nije već dovoljno pokvaren uređaj bez jamstva.

Viktor ju je pogledao. Nije bio ni iznenađen ni veseo, a ni zbunjen na neki sladak način. Gledao je kroz nju. Kao da ju prvi put vidi. Kao da mu je upravo prišla žena i obratila mu se na nepoznatom jeziku, s krivim osmijehom i pogrešnim sjećanjem.

Gloriji se osmijeh malo ukočio. 

“Glorija,” rekla je. “Iz New Yorka.”

Trepnuo je. Samo jednom. Kratko. Dovoljno da ona shvati da ju je prepoznao. I dovoljno da skuži kako će se praviti da nije.

Pružio joj je ruku. “Viktor,” rekao je pristojno, službeno, gotovo hladno. Kao da su se upoznali u prolazu na štandu. Kao da joj nije nekoliko mjeseci ranije govorio kako bi jednom volio otići u Australiju. Kao da nisu sjedili u Central Parku i jeli hot dog koji je bio uvreda i gastronomiji i probavi. Kao da ona nije znala kako izgleda kad se smije bez kontrole.

“Drago mi je,” rekao je, a Glorija je osjetila kako joj negdje u glavi puca mala žaruljica.

Onda se pokraj njega pojavila žena. Elegantna. Mirna. S naušnicama koje nisu morale vikati da su skupe. Viktor se okrenuo prema njoj, stavio joj ruku na leđa i rekao: “Ovo je moja supruga.”

Supruga. Naravno. Jer svaka priča u kojoj se muškarac na poslovnom putu ponaša kao slobodan čovjek mora negdje imati ženu koju je uredno spremio u fusnotu.

Glorija je osjetila kako joj se krv povlači iz lica, ali osmijeh joj je ostao na mjestu. To žene nauče. Smiješiti se dok ih iznutra ruši metodom grickanja, kao Vjesnikov neboder. Nema velike eksplozije, nema oblaka prašine ni dramatičnog pada. Samo ti netko skida kat po kat, a ti još uvijek stojiš, pristojna, našminkana i dovoljno funkcionalna da pružiš ruku njegovoj ženi.

Nije bila povrijeđena zato što je imao ženu. To bi bilo prejednostavno. Bila je povrijeđena zato što je nije spomenuo. Ni jednom. Ni usput. Ni slučajno. Ni kao “moja žena i ja smo jednom bili na Baliju”. Ni kao “moja žena obožava Succession”. Ni kao “imam doma nekoga kome se vraćam, čisto da znaš u kojem žanru igramo”.

Ništa.

A to mijenja stvar. Ne zato što bi ona tražila išta više da je znala. Vjerojatno ne bi. Svejedno bi s njim popila ono vino. Možda bi svejedno završili u istoj sobi. Ali bi imala informaciju. A informacija je razlika između pristanka i tuđe verzije priče u kojoj ti glumiš ulogu koju nisi pročitala.

“Drago mi je,” rekla je njegovoj supruzi i pružila ruku. Jer što drugo možeš? Nećeš valjda na domjenku najvećeg partnera svoje tvrtke reći: “Dobra večer, Vaš suprug i ja smo u veljači šest dana glumili remake filma ‘Emmanuelle’ koji očito neće dobiti nastavak.” 

Nećeš. Jer imaš posao. Kolege. Račune. Dostojanstvo na aparatima. I dovoljno godina da znaš kako scena rijetko kazni krivca, a gotovo uvijek umori ženu koja ju je napravila.

Viktorova supruga joj je stisnula ruku i ljubazno se nasmiješila. Nije znala. Ili možda je. Žene ponekad znaju stvari koje im nitko nije rekao. Osjete ih u stanci između dvije rečenice, u ramenu koje se ukruti, u pogledu koji pobjegne na pola sekunde, u načinu na koji muškarac prebrzo postane pristojan. Ali ako je znala, nije pokazala. I to je bilo još gore.

Glorija se ispričala. Rekla je da mora pozdraviti kolege. Okrenula se i otišla prema šanku, jer postoje trenuci u životu kad čovjek ne treba psihologiju nego bijelo vino.

Stajala je malo sa strane i gledala prostoriju kao da je prvi put vidi. Ljudi su se smijali. Čaše su zveckale. Netko je pričao o novom tržištu. Netko o rezultatima. Netko o budućnosti. A Viktor je stajao sa svojom ženom, savršen, pristojan, složen u život iz kojeg je njoj u veljači zaboravio prijaviti najvažniji podatak.

I tada je shvatila. Nije on nju zaboravio ili se zbunio pa ju neprepoznao. On je samo u djeliću sekunde procijenio da mu istina nije praktična. A muškarci koji istinu tretiraju kao opciju u izborniku, uvijek će odabrati ono što im u tom trenutku najmanje remeti raspored.

New York je za njega bio ladica. Ona u koju gurneš potvrde s POS-a, istrošene baterije, upute od aparata koji više nemaš i jednu ženu kojoj nisi lagao direktno, samo si joj prešutio cijeli bračni status, što je valjda kod nekih muškaraca ona fina pravna razlika između “nisam kriv” i “samo sam smeće s boljim vokabularom”.