Bero The Coach

On ju je lajkao na Facebook Datingu u 18:47. U 18:49 poslao poruku. U 18:52 već je postavio uvjete kao da se javila na oglas za posao, samo bez plaće, ugovora i osnovnog ljudskog poštovanja.

“Imam te volje upoznat danas. Sutra nisam siguran hoće li mi se dat.”

Znači … wow. Romantično kao akcija u Kauflandu, samo bez reklame i bez “tete iz Njemačke”.

Ona je mogla napisati “hvala, ne”. Mogla ga je blokirati. Mogla je ostati u krevetu i nastaviti nedjeljni maraton izležavanja u pozi mrtve morske zvijezde, onoj kad ti se tijelo stopi s plahtom i jedina ambicija postane: “ne ustajat”.

Ali trebalo joj je nešto da se pokrene. Cijeli dan je ležala, tijelo joj je prešlo u stanje pudinga, mozak u stanje swipe-anja, a jedina fizička aktivnost bila je okretanje na drugu stranu da joj ne utrne rame.

Kad je predložio šetnju, to joj je zazvučalo kao najbezbolniji oblik “novog početka”. Šetnja ne obvezuje, ne traži šminku, ne traži grudnjak koji ti prereže rebra, i ne traži da se smiješ na loše fore. Samo hodaš i, u najgorem slučaju, zaradiš dnevnu dozu koraka i opravdanje da kasnije pojedeš nešto masno jer “pa bila sam aktivna”.

I tako je pristala. Jer ljudi pristaju na svašta iz čiste potrebe da malo izađu iz vlastite glave. A u 21. stoljeću razvili smo i čitav sistem upoznavanja koji se temelji na algoritmu, dopaminu i laganoj prijetnji da ćeš propustit “priliku života” ako ne odgovoriš u roku od 11 minuta i ne izađeš na dejt u sljedećih sat-dva dok se njemu još “da”.

Na upoznavanju, ruku joj je dao kao da joj daje krepanu ribu. Mlako. Nekako nevoljko. I odmah krenuo na sjeverozapad, ili jugoistok, uglavnom - prema susjednim kvartu.

Vrela ljetna noć. Ona. On. I 64 komarca koji su baš odlučili da su njih dvoje donatori večeri.

Sjednu na klupu uz potok. Zapravo, klupu je odabrao On jer je bila najbliže. A njemu se, naravno, nije hodalo daleko. Bero The Coach. Ne voli hodati, ne voli djecu, ne voli bivšu ženu, ne voli bivšu curu (njih zapravo mrzi), ne voli što mora plaćati alimentaciju za sinove, tu je zbog redovnog sexa, ali mu nije bitno kako je njegovoj partnerici jer ionako ne kuži jel’ svršila ili nije. Pa mu je svejedno.

Sve je to sasuo u prvih 20 minuta. Kao da istresa kantu smeća. Ona sluša. Jer žene slušaju svašta prije nego shvate kako su trebale otić doma i, ne znam, gledati kroz prozor. Jedino što nije saznala je što On voli. Osim sebe, naravno. Sebe voli strastveno.

Preko puta, u dječjem parku, neki momci jašu po ljuljačkama i tresu pivu iz limenke. Priprema za buduće pive pred dućanom. Karijera ide uzlazno, samo u krivom smjeru.

Iza njih prolazi gospođa s psom. Fido, Camus vulgaris. Mladi pas, radoznao, sretan što mu je gazdarica dala da trči slobodno, pa veselo dolazi do Nje i Njega. Ona ga pomazi po glavi. Nježno. Normalno. Ljudski. I krene s onim klasičnim repertoarom: sladak, pametan, dobar, najljepši - i sve one pysdarye koje izgovorimo kad vidimo čupavo stvorenje na četiri noge.

Bero se ukopa. Kao da mu je pas upravo ponudio joint umjesto šape.

“E, samo da znaš,” podvikne, vidno uzrujan, “s tim me rukama sad više nećeš dirat! Jako sam gadljiv!”

Ona ga pogleda onim pogledom koji je kombinacija “jesam li ja ovo dobro čula” i “ako sad ustanem i odem, hoće li me komarci pustit na miru, ili će i oni tražit šetnju”. Pogleda svoju ruku. Pogleda Fidovu njušku, čistu, sjajnu, sretnu. Pogleda njega. I klikne joj u glavi: nije problem pas, problem je što se ovom mamlazu zapravo gadi život.

“Dobro,” kaže Ona (jer zna da se s gadljivima ne pregovara, samo ih se pusti da sami sebi budu kazna) “neću.”

Bero se smiri kao da je upravo spasio civilizaciju od pseće dlake i moralnog raspada. I nastavi pričati. Naravno da nastavi. O debelim ljudima na treninzima. O starcima s kojima živi i koji mu, gle čuda, strašno idu na jetra. O tome kako “njega žene ne razumiju”. Kako je “on zapravo previše dobar”. Samo “svijet je protiv njega”. Klasični set. Stand-up rutina, samo bez poante i bez da je smiješno.

Komarci rade prekovremeno. Ona se češe. On se ljuti. Lamata rukama po zraku i prigovara da mu Ona uopće ne pomaže otjerati “te vampire”, a oni bi mogli ostaviti trag na njegovoj snježno bijeloj Polo majici.

Usput joj opet kaže da mu se ne približava “s tim rukama”. Kao da je ona s njima miješala beton, a ne pomazila psa.

Ona slegne ramenima, izvadi maramicu i obriše ruke. Ne zato što je pas prljav, nego zato što joj je neugodno koliko je njemu to važno. I zato što mu je apoteka straha uvijek otvorena: sve je kontaminirano osim njegovih potreba.

On to vidi i zadovoljno kimne. Kao doktor koji je propisao antibiotik na tri dana, ali u sebi zna da pacijent neće piti jer “ne voli kemiju”.

“Eto,” kaže On veselo “vidiš da možeš biti normalna.”

Ona se nasmije. On misli da se složila. Ali to je onaj očajni smijeh kad shvatiš da si na dejtu s likom koji bi bio idealan da mu se osobnost može isključiti prekidačem, kao bojler. Klik. Tišina. Mir.

Fido opet prilazi klupi. Gura glavu u Njenu ruku. Traži još maženja. Ona ga opet pomazi. Namjerno. Sporo. Gledajući ispod obrva i uživajući u Berinoj “muci” kaže:

“Vidi ga, kako je dobar!”

Bero se strese.

“Pa dobro, jel možeš ti bez toga? Rekao sam ti …”

“Rekao si ti svašta,” prekine ga Ona. “Nisam sigurna jesi li ijednom udahnuo.”

To ga zbuni. Ne zato što ga je uvrijedila. Nego zato što je to prvi put da je netko prekinuo njegov monolog. A On nije navikao da ga prekidaju usred njegovog predavanja “Zašto su svi glupi osim mene”.

Ustanu s klupe. On ustane s mukom, kao da je radio u rudniku, a ne sjedio 40 minuta i mrzio sve. Ona se protegne i osjeti kako joj tijelo zahvaljuje što se napokon digla iz kreveta. Realno, jedina pobjeda te večeri.

Krenu prema njezinoj zgradi. On ide pola koraka ispred, nervozno i brzo. Ona pak ide sporije, lijeno, prihvaćajući činjenicu kako je najromantičniji dio večeri bio Fido. I potok. I možda čak i komarci, jer oni barem ne glume da su moralno superiorni, nego otvoreno zuje: “Došli smo po krv!”

On i dalje trkelja nešto o autima i svjetlima, o električnim romobilima, ali Ona zbog prometa, i svoje unutarnje želje za bijegom, ne čuje baš sve. Jedino što ga je interesiralo bilo je radi li vježbe za dupe, jer njemu je žensko dupe najdraže. Što je krasno, jer ništa ne kaže “dubina” kao čovjek koji ima dvije teme: što sve mrzi i tuđe dupe.

Pred zgradom se zaustave. On se okrene prema njoj, prvi put te večeri se osmjehne, značajno potapša po lijevom džepu, i kaže:

“Tu su kondomi, ali to ćemo drugi put.”

Ona se suzdrži da ne prasne u smijeh. Jer ovo je već toliko apsurdno da bi bilo šteta ne odigrati do kraja. Krene prema ulazu, a On, već spreman za finale, zakuca zadnji koš:

“Znam da želiš ali nećeš me sad poljubiti jer si dirala psa!”

Ona se, jedva suzdržavajući histeričan napad smijeha, okrenula na peti i nestala u haustoru. U liftu si napokon daje oduška. Gleda se u ogledalo i pita dokle ide ljudska glupost. Još na pragu stana obriše njegov broj. Onda obriše profil. Kao da briše tragove zločina. Sve želi ostaviti samo kao “dobru priču” frendicama uz kavu.

Tri dana kasnije stiže poruka s nepoznatog broja: “Ja sam doma sam, pa dođi do mene, poslat ću ti adresu.” Po slici kontakta prepozna Beru. Odgovori tek drugi dan, hladno, da je malo razmislila i shvatila kako nema smisla da se više nalaze. Na odgovor je čekala 11 minuta:

“Ti si shvatila? Kako da ne. Ja sam odlučio da te više ne želim vidjet! Ajd bok!”